Koliko uzbuđenih ljudi na jednom mjestu koji željno iščekuju da uđu u salu i da opera počne. Svi jure ka vratima, dok strpljivi kontrolori cjepkaju karte i upućuju nas na salu broj 3, gdje se održava jedna od najpoznatijih Pučinijevih opera opera – „Madam Baterflaj“.
Foto: Lj. Kostadinović
„Madam Baterflaj“ prvi put je izvedena još davne 1904. godine i nikad nije zastarila.
U sali, svako zauzima svoje mjesto, i u tili čas, ona je već puna. Svjetla se gase, salom vlada mrak, osim glavne scene koja je obasjana svjetlima i na kojoj su prikazani motivi ambijenta u japanskom stilu. Ispod bine, orkestar predvođen sjajnim dirigentom svira prve tonove i najavljuje početak opere. I prvi glumci su već izašli – pjevaju gromko i glasno, na italijanskom jeziku, a iznad scene, na crnoj tabli prikazan je prevod teksta. I članovi orkestra, ali i glumci mamili su emocije publike svojim tonovima i glasovima, te su se u sali neprestano osjetili opijenost i emotivni naboj publike, ali i samih izvođača opere.
Što se samog sadržaja tiče, radnja se odvija u japanskom gradu Nagasaki, početkom 20. vijeka. Mladi poručnik američke mornarice po imenu Pinkerton zaljubljuje se u petnaestogodišnju Čo-Čo-San, te odluči da je zaprosi i oženi se njome po japanskom običaju. Na dan venčanja, Pinkerton razgovara za američkim konzulom Šarplesom i tom prilikom neprestano spominje ljepotu svoje izabranice, ali takođe ističe da se sreća može pronaći samo u rodnoj zemlji. Konzul govori Pinkertonu da Čo-Čo-San vjenčanje ne shvata kao prolaznu avanturu, jer je smrtno zaljubljena u Pinkertona, te ga savjetuje da je ne povrijedi. U toku obreda, iznenada dolazi nevjestin ujak koji izjavljuje da se Čo-Čo-San odrekla svoje vjere i prešla u hrišćanstvo, i tom prilikom se rodbina se odriče mlade i napušta vjenčanje. Poslije tri godine, Čo-Čo-San ili Madam Baterflaj, kako ju je nazivao Pinkerton, čeka svog muža da se vrati, živeći u bijedi i siromaštvu, a ljubavna priča između Čo-Čo-San i Pinkertona dobija drugačiji oblik u kome se prepliću izdaja i lojalnost.
Scena i kostimi su zaista verno i autentično dočarali i prikazali tadašnji način života i običaje u Japanu. Čo-Čo-San ili Madam Baterflaj svojim mekim glasom otpjevala je svu nježnost i suptilnost jedne zaljubljene mlade žene, kao i smjelost da promijeni vjeru zbog ljubavi i čeka povratak voljenog muškarca čak i u onom trenutku kada sve djeluje beznadežno. Sa druge strane, lik poručnika američke mornarice sa svojom lakomislenošću i sebičnošću predstavlja jednu drugu kulturu na drugoj strani svijeta. Dirljiva i tužna sudbina zaljubljene i vijerne Madam Baterflaj nikoga nije ostavila ravnodušnim. Takođe, metaforički tekst i umjetnost biranja riječi u pjevanju nisu zaostali u ovoj operi.
Nakon prvog čina, kada su se na sceni spustile crvene zavjese, uslijedila je pauza od nekih 15 minuta. Ispred sale, publika je komentarisala nastup pjevača i orkestra, željno iščekujući nastavak. Uslijedio je drugi čin i ponovo smo utonuli u jednu daleku ljubavnu priču iz davnih vremena, opijeni pjesmom, muzikom, japanskim kostimima i zajedno sa orkestrom i glumcima upleli smo se u novu, umjetničku dimenziju.
U drugom činu, koji je trajao oko nekih sat vremena, kao i prvi čin, zaplet radnje je ostavio publici brojne zagonetke koje tek trebaju da se razriješe. Uslijedila je ponovo kratka pauza, ovaj put je trajala oko nekih pet ili deset minuta, a kroz salu se moglo čuti komešanje učenika koji su nestrpljivo iščekivali nastavak opere.
U toku pauze, jedna djevojčica negdje u sredini sale se obratila gospođi u redu niže sebe, sa pitanjem: „Profesorice, šta će dalje biti?“ Profesorica je kratko odgovorila: „Ništa me ne pitaj, tragedija tek slijedi“. Uslijedio je kratak kihot učenika koji je prestao onog trenutka kada se crvena ogromna zavjesa ponovo podigla, te se čuo aplauz publike, a zatim instrumental orkestra, i glumci koji pjevaju.
Treći čin trajao je nešto kraće od prethodna dva, i evo nas, na kraju opere, zavjesa spuštena. U prvom mahu nastao je potpuni muk u sali, koja je poprilično obeshrabrena posljednjom, tragičnom scenom mrtve Madam Baterflaj. U sljedećem trenutku, kada se zavjesa ponovo podiže i kada se svjetla ponovo gase, te glumci, jedan po jedan izlaze da se poklone publici, publika se „osvešćuje“ i umjetnike dočekuje gromoglasnim aplauzima. Najjači aplauz svakako je dobila Madam Baterflaj koja je na scenu izašla sa svojim sinom. Malo iznenađenje uslijedilo je u trenutku kada je Madam Baterflaj sišla sa bine i dovela dirigenta koji se, kao da je iznenađen ovim postupkom, takođe poklonio publici, ali i članovima svog orkestra. Na kraju, svi glumci i dirigent su se zajedno poklonili publici koja je vijerno aplaudirala, a čulo se i „Bravo“.
Opera „Madam Baterflaj“ zaista nikog nije ostavila ravnodušnim u sali, te je svakako očekivano to što ova opera i nakon više od 100 godina prikazivanja, i dalje izaziva interesovanje publike. Sala Srpskog narodnog pozorišta bila je puna i tiha od emocija i želje da se upije svaki tanan ton, riječ i pokret, i sve je proteklo mirno, nježno i tiho, poput leptirovog leta.
Nema komentara