Prošlo je već 30 godina od drugog albuma kultnog benda Radiohead, i taj album će pored svog ogromnog uticaja učiniti nešto možda još i važnije za bend i muzičku industriju - otvoriti puteve ka ostalim projektima.
Jedno je sigurno – The Bends je započeo revoluciju, a sve posle toga samo je zacementiralo njihovu poziciju kao jednog od najznačajnijih bendova modernog doba.
A pored ove godišnjice, nakon sedam godina, možda ćemo napokon dobiti priliku da ih čujemo uživo – sve se više priča o turneji.
U tekstu imamo osvrt na značaj koji je Bends imao ali i pogled na njihove ostale projekte sa početka karijera i ulogu i percepciju koju su oni imali.
Foto: Steve Forrest/Steve Forrest Photography
Na samom početku dvehiljaditih, Radiohead je uspeo da zauzme status simbola slobode i odvažnosti na rok sceni. Postali su kamen temeljac za svaki naredni bend. Njihovi revolucionarni tekstovi i kreativnost u već pola veka starom žanru ostaće zauvek zapamćeni u glavama obožavalaca i kritičara.
Ipak, nisu oduvek bili miljenici javnosti.
Plastičan med
Prvi studijski album Pablo Honey, objavljen 1993. godine, probio se u Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelu zahvaljujući hitu Creep, ali u rodnoj Engleskoj nije bio najbolje prihvaćen. Šira javnost ih je zapamtila samo zbog te pesme i nije im dala prostora da se razvijaju, što je izazvalo mnogo nezadovoljstva među članovima benda.
Godinama su odbijali da je izvode uživo.
Pablo Honey je kasnije doživeo neku vrstu reviziju od strane fanova i kritičara ali taj prvi korak ume da bude naročito strašan a kada nije uspešan, mnogi bendovi na tome i ostanu.
Ipak...
Prekretnica
Radiohead nije na tome ostao.
Uspeli su da sve kritike preokrenu u svoju korist i dokažu se sledećim studijskim albumom, The Bends, iz 1995. godine.
Vrlo harmoničan, prožet pažljivo odabranim, prirodnim melodijama, uglavnom izvedenim na gitari, i tekstovima orijentsanim ka društvenim temama, The Bends je predstavljao savršeno izgrađen most između klasičnog gitarističkog roka i elektronske muzike, kojom će se bend kasnije baviti.
Njegova najveća snaga nalazila se upravo u pomenutim melodijama i mekim rifovima. Zbog tih elemenata, najslušanija pesma s albuma bila je ona čiji uvodni rif na akustičnoj gitari ostaje dugo u ušima.
Samo značenje stihova, kao i kod svih koje je napisao Tom, izazvalo je podeljena mišljenja među fanovima. Oni direktniji tvrde da pesma govori o nesreći na motoru i paralizovanju subjekta, dok drugi smatraju da je reč o čoveku koji želi da bude prihvaćen u društvu. Zbog toga uzima svoja osećanja i ljubav zdravo za gotovo, pokušava da impresionira nebitne ljude i time zaboravlja one koji ga zaista vole. Jedino mu preostaje nada da je još uvek sposoban da voli:
"All your insides fall to pieces
You just sit there wishing you could still make love."
(Tvoja unutrašnjost se raspada
Samo sediš i nadaš se
da još uvek možeš da voliš.)
Pesma Fake Plastic Trees grupe Radiohead govori o osećaju otuđenosti, praznine i lažne realnosti u savremenom društvu. Tekst kritikuje potrošačku kulturu i način na koji ljudi pokušavaju da pronađu smisao u veštačkom svetu prepunom simulacija i plastičnih iluzija.
Pesma opisuje ženu koja se okružuje "lažnim plastičnim drvećem" i "lažnim kineskim gumama" – metaforama za nešto što izgleda lepo, ali je zapravo besmisleno i bez duše. Lirski subjekt oseća da mu je teško da diše u takvom okruženju, što može simbolizovati osećaj gušenja u svetu u kome su svi opsednuti spoljašnjim izgledom i materijalnim vrednostima.
Refren, gde Tom Jork peva "If I could be who you wanted all the time" izražava osećaj nesigurnosti i pritiska da se prilagodi tuđim očekivanjima, ali i nemogućnost da to zaista postigne.
Pesma je veoma emotivna i melanholična, a njena atmosfera naglašava osećaj tuge i gubitka autentičnosti u modernom svetu.
The Bends (1995) je album koji je označio prekretnicu za Radiohead, udaljavajući ih od grunge (grandž) korena i otvarajući put ka kompleksnijoj, emotivno nabijenoj muzici. Želeli su da se oslobode predrasuda koje je stvorio Creep, pa su čak i pesmu My Iron Lung posvetili svom prvom hitu.
Spoj melanholične atmosfere, složenih aranžmana i introspektivnih tekstova učinio ga je jednim od ključnih albuma alternativne scene 90-ih. Definisao je identitet benda pre nego što su zakoračili u eksperimentalne vode (sa albumima OK Computer i Kid A).
Pesme odišu osećajem otuđenosti i čežnje, dok kombinacija sirove energije i nežnih melodija stvara intenzivno slušačko iskustvo.
Ovakav album bio nam je potreban, jer The Bends možda nije najuspešniji niti najpoznatiji album Radioheada, ali njegov značaj leži u tome što je uspeo da uvede slušaoce u svet koji će tek doneti OK Computer, objavljen 1997. godine.
Vrli Novi Svet
"Iskreno verujem da je to bio početak neke vrste muzičke revolucije. Mislim da je ta ploča promenila tok popularne muzike", rekao je bubnjar Nirvane i "glava" benda Foo Fighters, Dejv Grol.
Ova ploča ne samo da je najpopularnije delo koje su stvorili, već je istovremeno ostala i miljenica fanova i muzičkih kritičara. Neke rang liste ga svrstavaju među neke od najvažnijih albuma svih vremena ali za potrebe ovog teksta, dovoljno je reći da je svaka pesma svet za sebe i vrhunska tvorevina čak i zasebno.
Zvuk ove ploče satkan je od posebnog materijala koji ne rđa. Nasuprot drugom albumu, koji donosi organsku melodiju, OK Computer nas vodi u budućnost i svet moderne produkcije – svet u kojem smo distancirani jedni od drugih i gde tehnologija postaje neodvojivi deo naše svakodnevice.
Dvadeset šest godina nakon izlaska ovog albuma, ta budućnost nam i nije tako strana. Zanimljivo je kako nas muzika može odvesti na potpuno drugu planetu u jednom trenutku, a u drugom nam pokazati obe strane medalje današnjice.
Najzaslužniji za tekstove jeste, naravno, pevač i lider Tom Jork, koji svojim rečima uspeva da kritički pristupi društvu na socijalnom, ali i emocionalnom nivou. Sofisticirano spaja zvuk reči sa melodijom, zaokružujući kompleksne teme svojih pesama.
Prva pesma Airbag nam odmah pokazuje koliko je tehnologija bitna i koliko mašine mogu biti korisne za spasavanje života, dok umiremo u nemačkom autu (Dying in the fast German car). Kasnije dobijamo ostale uglove gledanja na ovu temu – od robota koji postaju svesni svoje inteligencije, pa do ljudi koji su potpuno razočarani u svet oko sebe. Sam naziv albuma zvuči nam normalno, slično kada kažemo "Hej Siri“ ili "Ok Google“. Tu "nema iznenađenja“ (No Surprises), ali ipak, na kraju, čovečanstvo dobija dozu optimizma i dolazi do "širenja krila“ ("One day I’m gonna grow wings“ – Let Down).
Naravno, bilo bi nezahvalno ne spomenuti gitaristu Džonija Grinvuda, koji je takođe među najveštijima u svom fahu te se smatra vrhunskim instrumentalistom. Njegova genijalnost može se, pored rok karijere, videti i u stvaranju filmske muzike – čak je 2021. godine bio nominovan za Oskara za film Moć psa. Filmska platna su, blago rečeno, upoznata sa pesmama sastava Radiohead, zbog raznovrsnosti žanrova kojima barataju, ali i emocija u kojima mnogi režiseri vide ključ svojih scena.
Zbog te otvorenosti, ova grupa nikada nije ostala privržena jednom žanru niti se oslanjala na staru slavu. Nakon jednog od najuspešnijih albuma svih vremena, mogli su da objave bilo šta ili da jednostavno nastave sa sličnim pesmama i zadrže svoju popularnost. Umesto toga, napravili su, kako se to kaže u anglosaksonskoj popularnoj kulturi, "najveće levo skretanje“ u istoriji muzike, objavljujući Kid A, elektronski i ambijentalni album koji je u potpunosti preokrenuo očekivanja publike.
Ovakav potez bio je rizičan, ali je pokazao njihovu hrabrost i umetnički integritet, dokazujući da nisu bend koji želi samo komercijalni uspeh, već grupa koja konstantno evoluira i istražuje nove zvučne horizonte.
Na kraju duge
Tom Jork je takođe poznat po svom aktivizmu i otporu prema nepravdi van svojih stihova. Nikada nije bio ravnodušan prema ljudskim pravima, životinjama, ekologiji i ratu. Ipak, njegov uticaj najviše se oseća u muzičkoj industriji i njenoj distribuciji. Još početkom dvehiljaditih, Jork je osetio zastarelost poslovnog modela koji su vodile izdavačke kuće. Popularnost digitalne distribucije muzike je rasla, a aplikacije poput Napstera su omogućile besplatno deljenje audio datoteka. Na Napsteru se, tri meseca pre zvaničnog izlaska, pojavila i demo verzija pesme benda Radiohead, što je izazvalo veliku pažnju javnosti.
Tom Jork je tada izjavio za Times: "Napster podstiče entuzijazam za muziku na način koji je muzička industrija odavno zaboravila".
Najveću revoluciju ovaj bend je napravio 2007. godine, objavljivanjem svog sedmog i možda najbitnijeg studijskog albuma In Rainbows, online, uz natpis:
"Plati koliko želiš, uključujući i 0 dolara“.
"Veoma hrabar i kreativan poduhvat Radioheada ka stvaranju novog odnosa s publikom“, izjavio je Bono iz grupe U2 povodom nove ploče.
Ovaj potez je, naravno, izazvao kritike medija, a pevačica Lili Alen ih je nazvala arogantnima:
"Šalju čudnu poruku novim muzičarima. Mi ne biramo koliko plaćamo za jaja, zašto bi bilo drugačije sa muzikom?“
Na kraju krajeva, sve ove kritike su zvučale kao žalopojke starih izdavačkih kuća, koje su zaboravile šta je suština muzike. A ona uvek uspeva da pomera granice mašte, probija zidove i menja svet. Muzika je glavni sastojak života i valja nam da uživamo u novim i talentovanim ljudima koji je stvaraju.
Sada, 30 godina nakon njihovog drugog albuma, ostaje nam da sagledamo celu njihovu diskografiju i shvatimo koliko su bili važni za društvo. U umetnosti nema prostora za komfornu zonu, ili mir.
Jer, kao što je Momo Kapor rekao:
"Umetnost je žudnja za stvaranjem harmonije u haotičnom svetu u kome nam svakodnevno preti prosečnost i ružnoća.“
Nema komentara