Za svojih 37 godina Dragan Markovina je u svoju biografiju uspeo da upiše mnogo toga. On je naučnik, publicista, aktivista, predsednik Nove ljevice, a Viktor Ivančić bi u svom maniru dodao i “titule” kao što su “strani plaćenik”, “jugomason”, “orjunaš”, “oznaško-piciginaško đubre”, izvlačeći zaključak da ga zbog svega toga iznimno ceni(mo).
Foto: Printscreen/ N1
No, jedna od poslednjih stavki u delovanju Dragana Markovine je i knjiga “Usamljena djeca juga”. Kroz priče kao što su “Neizgovoreno”, “E, cazzo”, “Plićak bb”, “Adio, kumpanjo”, te “Izbrisan” ili “88: Taj magični broj”, Markovina ispisuje jednu drugačiju istoriju Korčule, Splita i Mostara, gradova s kojima ga je i sopstvena biografija povezala. Novinar “Jutarnjeg lista” Davor Špišić primećuje i da je knjiga “Usamljena djeca juga” posveta “luzerima, žonglerima rubova i marginalcima”.
Ova knjiga je i naš povod za razgovor sa Markovinom, koji u intervjuu za Odjek govori o svojom poslednjem delu, marginalcima i margini, (h)istoriografiji, levici, Jugoslaviji, ali i o tome od čega strahuju ovdašnje “elite”.
Kažu da ste se knjigom “Usamljena djeca juga” okrenuli jednom drugom izrazu, van okvira naučnog, istorijskog. Koliko god to bilo tačno, deluje mi i pogrešno. I u ovom delu, možda ćete se složiti ili ne, vi ostajete u domenu istorijskog, beležite ljude i događaje o njima, koji da nisu zapisani, verovatno bi ostali deo usmenog predanja. Mislite da ste ovom knjigom ispisali jednu drugačiju istoriju Splita, Mostara, Korčule?
– Prvo, ova knjiga je doista različita od svega što sam do sada napisao. Riječ je o esejističkim pričama posvećenim usamljenicima i marginalcima u promatranim gradovima, Korčuli, Splitu i Mostaru, ali posredno ona govori o životu na ulicama tih gradova i našim mediteranskim samoćama. Svi mi koji živimo na Mediteranu, funkcioniramo u toj izrazitoj rascijepljenosti između bučnog, intenzivnog i teatarskog javnog života ulice i ogromne samoće i melankolije koja nas razjeda kad ostanemo sami. Želio sam stoga napisati posvetu toj stalnoj unutrašnjoj borbi, kao i ovim gradovima, do kojih mi je stalo. No, u pravu ste, službena historija ne bi sva ta mjesta i ljude zabilježila, a bez njihovih priča je nemoguće razumijeti energiju Mediterana i ovih gradova. No, oni su također doista neodvojivi i od svog povijesnog, političkog i društvenog konteksta, jednako kao i od geografskog i mentalitetnog.
Zbog čega ste odlučili da pišete baš o marginalcima, o toj “usamljeno deci”, “redikulima”? Radi li se možda o proznom nastavljanju “Mjeseca iznad Splita” Predraga Lucića?
– Ne bi ih nazvao redikulima, ponajprije jer ih ne doživljavam takvima, ali i stoga što bi to neupućenog čitatelja moglo navesti na krivi trag. Riječ je o ljudima koji su iz bilo kojeg razloga izdvojeni od društva u kojem egzistiraju, a koji to društvo vide jasnije od onih koji nemaju vremena, ni uvjeta da o tome na taj način razmišljaju. Što se tiče ideje o nastavku Predragove knjige, iako o tome nisam svjesno razmišljao kad sam je počeo pisati, s vremenom sam osvijestio da me ona jeste negdje ohrabrila na ovaj rukopis. Iako sam odrastao na Feralu i uglavnom progutao sve što su njih trojica napisali, ‘Mjesec iznad Splita’ me u pozitivnom smislu potresao. Tako dirljiv i precizan rukopis, pun ljubavi prema gradu i njegovim marginalcima je po mom sudu uvjerljivo najbolje što je Predrag napisao. A svi znamo da je konkurencija po tom pitanju ogromna.
– Kad smo se već takli Lucića, je li vas neko sopstveno putovanje kroz ovu knjigu uverilo ili razuverilo da su “luđaci” doista “svjetlost svijeta”, odnosno da je, opet ono feralovsko, “ludost kraljica svijeta”?
– Ljepota življenja na Mediteranu je u tome da tu nema mjesta skrivanju. Ljudi manje-više sve znaju jedni o drugima, često čak i više od onoga što je stvarno istina i s tim se treba znat nosit. Tko to voli i na to pristane, unaprijed je pristao na činjenicu da mu se ne dopusti da razmaše ego ili da se osjeća posebnim po ičemu, što je s jedne strane dobro jer vas stalno tjera na skromnost i preispitivanje, a s druge i nije, jer mnogim ljudima razori kreativnost i samopouzdanje. Otuda i taj primjetan rascjep u shvaćanju života između onih koji su otišli i onih koji su odlučili ostati ili se pak vratiti. Jedini kojima je javno dopušteno izdvajanje, ali do grotesknih razmjera su upravo redikuli, prema kojima je sredina surova. No mene su u ovoj knjizi primarno zanimali oni koji su se pravo na izdvajanje sami izborili, a ne oni koje je sredina na to natjerala. U njihovoj snazi da se izdvoje i istrpe inicijalno ono što za to izdavanje moraju platiti, krije se taj nevjerovatni kreativni potencijal tih sredina. Uzmite samo primjere Korčulanske ljetne škole, kipara Kršinića i braće Lozica, pa Predraga Matvejevića i njegov nenadmašni Mediteranski brevijar, do TBF-a i Feral Tribune-a te svih splitskih novinskih i proznih autora koji čine najjači koncentrat kreativaca u zemlji uopće. Genijalni duh autentičnosti koja je postignuta istovremenim izdvajanjem i dubokom uronjenošću u lokalni kontekst, možda je najbolje pronaći kod Đermana Senjanovića, kojem je posvećena jedna od priča u knjizi.
Pišete o marginalcima, ali, koliko mi se čini, i sami nosite taj teret koji donosi margina, barem u trenutnom društveno-političko-ideološkom-niz-nastavite-sami smislu. Šta o jednoj vlasti govori situacija u kojoj su neistomišljenici stavljeni po strani i prokazani kao neprijatelji?
– Prije svega, margina u idejnom i društvenom smislu uopće nije tako loša, pod uvjetom da vaš glas može doprijeti do javnosti, što sa mnom i jeste slučaj. No ovdje ste otvorili jedan sasvim drugi problem. Jedna stvar je biti svjesno izdvojen i zastupati manjinske stavove, a sasvim druga živjeti u atmosferi mržnje i konstantne verbalne i svake druge agresije od strane predatora režima zbog toga što iznosite vlastiti stav. Ovdje ta situacija nažalost nije nova, traje praktično od samostalnosti do danas, s tim da se u jednom periodu, od sredine dvijetisućitih činilo da je možemo nadići. Danas smo, ne samo svjesni da je nikad nećemo nadići, nego izravno pratimo mentalni povratak u devedesete i destrukciju na svim poljima.
Pre, otprilike, dve godine ste gostovali zajedno sa Viktorom Ivančićem u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu. On je tom prilikom rekao, da parafraziram, kako ste vi ona vrsta istoričara koja sa čekićem ulazi u nacionalni spomen-park, pa razjebava sve važeće svetinje. Demistifikacija tih svetinja i ogoljavanje istih u društvima čiji su temelji sazdani na mitovima, jesu težak posao, baš zbog postojećeg svetonazora. Čini li vam se ponekad taj posao donkihotovskim? Čekić jeste dobro oruđe, ali šta ako nema ko da čuje kako se lomi “svetinja”?
– Viktor u pravilu najpreciznije vidi mnoge stvari i najbolje secira javnost, pa se tom zaključku nema što dodati, osim činjenice da u svemu tome nisam jedini. Vjekoslav Perica, Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Snježana Koren i Dejan Jović rade to isto. No, ne treba gajiti nikakve iluzije. Sve što se danas u historiografskom smislu proizvodi mimo volje režima će naravno opstati i omogućiti nekim budućim generacijama da se na to naslone, ali neke opipljive rezultate danas je u ovoj atmosferi teško postići. Ljudi na kraju krajeva rade ono za čim imaju unutrašnji poriv, bez obzira na posljedice. Sve drugo mi se čini besmislenim.
Kada govorimo o mitovima i svetonazorima, još uvek sveža tema je poseta Aleksandra Vučića Hrvatskoj. Kako vam je sve to delovalo? Je li u pitanju samo marketinški potez Vučića pred izbore u Srbiji? (Kad već ne mogu više instance Merkelova ili neko drugi, zašto ne bi Kolinda poslužila?)
– Čitav taj posjet i sve ono što ga je pratilo bilo je toliko predvidivo i dosadno da se uopće nije isplatilo pratiti. Vučićevi dramaturški režirani govori, Kolindina ispraznost, Plenkovićevo koketiranje s radikalnom desnicom, izostanak ikakvog suštinskog sadržaja. Sve to je zasjenilo najbitniju stvar koja je za vrijeme tog posjeta izrečena, a izrekao ju je Milorad Pupovac. Čovjek je skoro zavapio za željom da Srbi žive u slobodi i bez atmosfere mržnje i straha.
Vučić je takođe rekao i kako nikada nije u Glini govorio o Velikoj Srbiji, što je dokazana laž. Nije prvi put uhvaćen u laži. No, do sada smo imali da pobednici pišu istoriji. Gledate li na ovo kao na eklatantan primer vaše tvrdnje da ovde “pobednici brišu prošlost”?
– Da se razumijemo, ovdje se već sto godina historiografija doživljava kao sluga režima i vladajuće ideologije. Upravo zato najveću sablazan izazivaju povjesničari koji se usuđuju pisat slobodno. Naravno da Vučić laže o svojim riječima i ulozi u huškačkoj proizvodnji rata i mržnje. Jednako kao što lažu uglavnom svi koji su u politici od devedesetih godina. No, puno je veći problem što i same države i društva lažu samima sebi i ne žele prihvatiti svoj dio odgovornosti za ono što se dogodilo. To uvijek i jedino radi prezrena manjina onih koje se proglašava neprijateljima i izdajnicima. Kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Osim naučnog rada, poznati ste i po Novoj ljevici. Mislite li da levičarske ideje mogu da zažive u trenucima kada je vlast kapitalizovana?
– Mi svi moramo sebi priznati da je ljevica svugdje u defanzivi, pa tako i kod nas te da još nije pronašla odgovor na pitanje zbog čega je teško poražena, kao ni odgovor na pitanje kako iznova steći povjerenje većeg dijela društva. No, to naravno ne znači da te odgovore treba prestati tražiti ili odustati od borbe. Posebno u situaciji kada se ovdašnja društva doslovno raspadaju, reciklirajući radikalno desnu retoriku, koja eksponencijalno raste s potpunim socijalnim, demografskim i ekonomskim kolapsom.
U kontektu tog divljeg kapitalizma, mislite li da su ovdašnji političari (ili dobar deo njih) preuzeli matricu Superhika iz “Alana Forda” da otimaju od siromašnih, a daju bogatima ili pak dele među sobom?
– Naravno da jesu, ali to nije ništa novo. To rade od ‘90. godine i to uz punu podršku i navijačko odobravanje dobrog dijela građana. Time dolazimo do psihologije prosječnog građana i birača, u koje je nemoguće racionalno proniknuti.
Bavili ste se i temom Jugoslavije. Je li raspad te države usledeo onda kada je jedan od Dinamovih navijača otvoreno rekao da je ustaša, a navijači Crvene zvezde zapevali “druže Tito tebe Srbi lažu, oni vole đenerala Dražu”?
– To su mitološke gluposti. Ona se raspala onog časa kad je Srbija napravila monetarni i ustavni udar, na koje nitko nije reagirao, dok su ostali, osim rijetkih idealista, jedva dočekali takav scenarij. O tome je odlično pisao Srđa Popović. No, dubinski, a ne konkretni čin njezinog raspada omogućen je činjenicom da se značajan dio građana nije do kraja poistovjetio i intimizirao s tom zemljom. Za objašnjenje o razlozima zbog kojih do toga nije došlo, ovaj nam je razgovor prekratak.
Plaše li se ovdašnje “elite” koje su bogatstvo stekle kroz nacionalizam “jugoslavenstva poslije svega”?
– Ovdašnje elite se plaše bilo kakvog propitivanja svog nasljeđa, od imovinskog preko političkog, pa do etičkog. Stoga i žele uvesti cenzuru misli i govora. To je u naletu iskrenosti najbolje sažeo Tomislav Karamarko, navodeći kako će svak u svoja četiri zida moći govoriti što god želi, ali u javnosti će se morati držati propisanih istina. Jednom će većina ljudi shvatiti ovo o čemu mi sada govorimo, ali tad će biti debelo kasno da se išta bitnije promijeni. Zapravo već sad jeste. Pod krinkom priče o nezavisnosti, pretvorili smo se u ekonomsku i političku koloniju onih koji zapravo o svemu odlučuju.
Nema komentara