Istorija je puna nevidljivih. Skrivenih. Onih koje su doprinele ovozemaljskom, čiji su glasovi ostali potpuno nečujni. One.
Istorija muzike je puna legendarnih imena, češće muških. Često onih koji su imali pravo da se raspadnu u miru, greše javno, da prežive sebe.
Ejmi je želela da bude samo umetnica. A svet je, kao i mnogo puta do tada, odlučio da to nije dovoljno.
Foto: Holden Lutz Gallery
Rođena 1983. u severnom Londonu, Ejmi Vajnhaus odrasla je u porodici koja je volela džez. Još kao dete pevala je pesme Frenk Sinatre i Sare Von.
Njen prvi album Frank (2003) bio je minijatura ispovesti. Pevala je o seksu, sumnji, stidu. Pisala je kao neko ko ne zna da se štiti. Kao žena koja je razumela da umetnost nije lepota — nego iskrenost. Album je prošao tiho. A onda je došao Back to Black (2006).
I tada je sve postalo neizbežno. Ejmi je postala ono što nikad nije htela: projekat industrije. Lice naslovnice. Tema razgovora. Dijagnoza.
Ejmi je pevala o sopstvenom raspadu, dok su svi pokušavali da od nje naprave ono što ona nikada nije bila. Pokušavali su da je „spasu“, ali samo ako prvo pristane da bude ono što se od nje očekuje. Nije pristala.
Muzička industrija nije stala. Umesto toga, gurana je na turneje, pod svetla bine, u stanje u kojem nije mogla da stoji, a kamoli da peva. Na koncertu u Beogradu 2011. godine, zvižduci su nadjačali mikrofon. Samo mesec dana kasnije, pronađena je mrtva.
Kada je umrla, svi su imali teoriju. O zavisnosti. O slavi. O genetici. O Londonu.
Mediji su njenu smrt nazvali „tragedijom". Ali tragedija nije bila to što je preminula. Tragedija je to što nije mogla da živi kao što je pevala — slobodno.
Uspela je da stigne do suštine umetnosti mnogo pre no što smo mi uspeli da je čujemo.
Nema komentara