Prošlo je tačno sto godina otkako je Veliki Getsbi pokušao da promeni prošlost i uhvati zeleno svetlo na kraju doka — roman koji je postao jedan od najuticajnijih ikada, a možda i pogrešno shvaćen.
Glavni lik Ficdžeraldovog romana postao je simbol beskrajnih žurki i ostvarenja američkog sna. Pop kultura ga je oslobodila okvira književnosti, pa se njegovo ime danas može pronaći svuda — od hotelskih soba do bočica kolonjske vode, što pomalo čudno zvuči za čoveka koji je, na kraju krajeva, bio krijumčar alkohola, umešan u kriminalne aktivnosti i neko ko je oduvek želeo da, zajedno s imenom, promeni i svoju prošlost.
Kad se Veliki Getsbi pojavio 1925. godine, nije naišao na razumevanje koje danas ima — čak ni među najnaklonjenijim čitaocima. Sam Ficdžerald je svom prijatelju Edmundu Vilsonu priznavao da kritika, iako često dobronamerna, uopšte nije shvatila poentu knjige. Pisci poput Idit Vorton cenili su roman, ali šira književna scena ga je čitala kao običnu misteriju i ostajala ravnodušna. Naslovi poput „Ficdžeraldova najnovija knjiga ćorak“ nisu pomogli, a prodaja je bila toliko loša da su preostali primerci završili kao otpisano izdanje.
Sve do Drugog svetskog rata, Getsbi je bio više promašaj nego klasik. A onda se sve promenilo: roman je ušao u vojne biblioteke i kroz specijalna izdanja stigao do desetina hiljada američkih vojnika. To novo čitalačko telo dalo mu je drugi život. Pedesete su ga dočekale u skladu s idejom američkog sna, a šezdesete su ga uzdigle do statusa svetinje. Kasnije je postao pop-kulturna ikona — zahvaljujući Holivudu, čak i oni koji ga nikad nisu pročitali znaju kako zvuči. Kad je Redford obuo Getsbijeve cipele 1974. godine, svet je prvi put čuo pridev „getsbijevski“.
Ficdžerald je 1940. godine umro od srčanog udara, a za života je prodao manje od 25 hiljada primeraka knjige. Čitav vek kasnije, prodato je više od 25 miliona kopija širom sveta, najviše u Sjedinjenim Američkim Državama.
Foto: easons.com
Zašto se stalno vraćamo Velikom Getsbiju?
Zato što to nije samo priča o nesrećnoj ljubavi, već o iluzijama koje oblikuju čovekovo postojanje — i o raspadu američkog sna. Getsbi se ne bori samo za Dejzi, već i za ono što ona simbolizuje: status, pripadnost, stvarnost koja je trebalo da se dogodi.
Roman na svega dvestotinak strana dočarava veliku slojevitost. U jednoj večeri možete osetiti sve likove i čitavu atmosferu. Svi su hladni, sebični, puni laži — čak ni Nik, koji bi trebalo da bude neutralni posmatrač, nije imun na zavođenje tog sveta. On je ratni veteran, i to ne slučajno — kao narator romana, nosi distancu i melanholiju koja prožima čitavu priču. Što više čitamo, sve je jasnije: ova knjiga nije samo o ljudima, već i o idejama. O Americi kao iluziji.
Getsbi je nekada bio Džejms Gec – siromašni vojnik koji je shvatio da mu za ljubav i uspeh treba bogatstvo, pa je stvorio novog sebe – promenio bi i kožu da je mogao. A 1920-ih, u takozvanim džez-godinama, kada je roman nastao, cela Amerika igrala je neku verziju te igre: izgraditi novi identitet, izgledati kao neko bolji, uspešniji, bogatiji.
Ficdžerald je napisao knjigu u kojoj vreme nije samo tema — ono je aktivni učesnik. Getsbijeva opsesija prošlošću i pokušaj da je oživi na kraju ga uništavaju. Za njega je zeleno svetlo na kraju doka predstavljalo upravo tu nedostižnu prošlost. Distanca između njega i Dejzi, kao i razlika između „starog novca“ i njegovog bogatstva, bila je nepremostiva. Dejzi, upravo zbog te razlike nikada nije mogla da izabere njega. Sigurnost je videla u Tomovom, a ne u njegovom bogatstvu.
Na kraju, umire jednako paradoksalno koliko i nasilno — potpuno sam, bez ijednog gosta sa svojih raskošnih zabava. Do poslednjeg daha verovao je u zeleno svetlo. Izmaklo nam je tada, ali to nije važno — sutra ćemo trčati brže, pružati ruke dalje... i jednog lepog jutra.
Nema komentara