Treći album maksimalističkog art-pop benda Everything Everything, sada, deset godina kasnije, pokazuje kako pop muzika treba da zvuči i kako tekstovi treba da izgledaju kada ih umetnik zaista piše. Dok mnogi okreću glave ka skupim i suvim profesionalnim tekstopiscima, ovaj album i dalje predstavlja ono najbolje što smo čuli od Džonatana Higsa i njegove epike. Get to Heaven je ploča o nasilnim poslednjim potezima obespravljenih i lažnim prorocima koji tvrde da za sve imaju rešenje.
Foto: screenshot/everything-everything.co.uk
Get to Heaven je izašao, nimalo slučajno, iste nedelje kada su naučnici objavili da Zemlja ulazi u šesto "masovno izumiranje", za koje nemamo koga da krivimo osim sebe samih. U međuvremenu, Everything Everything nam daju nešto što, sa svim svojim simbolima, podseća na poslednji čin tragedije o čovečanstvu.
Na debitantskom albumu Man Alive iz 2010. godine, bend se kroz svoj hiperaktivni momentum suočava sa posledicama medijske manipulacije tokom rata, fizičkim izgledom i "zelenim" pokretom. Arc iz 2013. godine uzima zamah u tamnijim odajama ljudskog uma, prikazujući depresiju i sram kao apokalipsu. A onda, 2015. godine dobijamo njihov najkompletniji album, i dalje najsnažnije ime u čitavom opusu.
Počevši od same slike albuma, dobijamo ogromnu dozu radoznalosti i želje da saznamo sve što je moguće o njemu. Jedan od definitivno najkreativnijih i futurističkijih omota poslednjih decenija, a zvuk i otvaranje povezuju se s tim koncem potpune mešavine boja i vrtloga magije. To the Blade je urličući uvod o predrasudama, zamišljena kao pismo — ne onome ko je počinio užas, već nekome ko mu je blizak (neodoljivo podseća na Hail to the Thief Radioheada.) Ne iz perspektive žrtve, niti počinioca, već iz trećeg kruga – čoveka koji pokušava da razume ono što je naizgled neshvatljivo. Možda govori ocu čiji je sin otišao da se bori za ISIS, možda ženi koja gleda kako joj se partner pretvara u nekog drugog. U svakom slučaju, to je pokušaj da se pruži uteha nekome ko je ostao da živi s posledicama.
Ali u tim rečima čuči još nešto: nelagodna slutnja da bi, u drugačijim okolnostima, svako mogao da sklizne u istu tamu. Pesma ne pokušava da izgradi opravdanje, ali razotkriva koliko je tanka granica između nas i onih koje nazivamo monstrumima. To je možda i njen najstrašniji aspekt — ne eksplozija nasilja, već tiha spoznaja da ni mi nismo imuni. Higs to izgovara kao da šapuće tajnu koju niko ne želi da čuje, ali ipak mora biti, makar usnama, pokazana.
Glavni singl, Distant Past, vrhunac je albuma: Higs očajnički traži bekstvo iz sadašnjosti, samo da bi shvatio da određene ideologije žele da ožive najcrnje strane prošlosti. Pesma ima ogroman, zapljuskujući refren koji pojačava fantaziju o begu, sa primesama rejv kulture. Drugde, on se ne ustručava da pogleda užasu pravo u oči. Prošlost je ovde glavni lik — želi da je ponovo vidi, ali i da bude spašen od nje. Sve greške su tamo napravljene, ali tamo se još ne vide posledice: "Odvedi me u daleku prošlost. Hoću da se vratim. Spasi me od daleke prošlosti. Želim ovo jako."
Get to Heaven, pesma po kojoj je album i dobio ime, zvuči gotovo veselo — sa zaraznim refrenom, afrobit gitarama i refleksnim ritmom koji nosi. Ali ispod tog živahnog sloja krije se jedna od najjezivijih poruka na celom albumu. Higs je piše kao ironičan komentar na potpuno otuđenje od svakodnevnog užasa: dok starac sebi podmeće vatru, ulice su pune vojske i tenkova, narator ravnodušno pita: "Gde li sam parkirao auto?". To nije crni humor, to je klinička ravnodušnost. I tu leži horor — ne u prizorima nasilja, već u tome koliko smo se navikli na njih.
U tom kontekstu, fraza "get to heaven" postaje višeznačna i uznemirujuća. Svi pokušavaju da dođu do svog "raja" — bilo kroz karijeru, veru, hedonizam, ili u najekstremnijem obliku, kroz terorizam i kapitalizam. Čiji je cilj, naravno, da dođe do kapitala, makar morao uništiti sve na svom putu. Higgs ne opravdava, ali pokušava da razume — čak i po cenu da sebe zamisli "na toj strani", u nekom drugom životu, sa dve-tri pogrešne raskrsnice. U tome se ogleda hrabrost ove pesme — ne pokušava da ponudi odgovor, već se usuđuje da pita: da li bismo, u nekom drugom telu, s nekom drugom istorijom, i mi palili fitilje misleći da idemo ka nečemu svetom?
Pesma time ne slavi nasilje, već kritikuje našu pasivnost i površnu podelu sveta na "nas" i "njih". U svetu u kom se empatija sve češće doživljava kao slabost, Get to Heaven se usuđuje da je vrati kao osnovni alat razumevanja. A možda je upravo to ono najpotrebnije — ne samo da dođemo do neba, već da stanemo i razmislimo: šta ćemo do tada?
U Fortune 500, iznad sumornih, mehuričastih sintisajzera, Higs peva gotovo rezignirano — o "tragu destrukcije, ali bar je to trag", dok zamišlja sebe u središtu atentata na kraljicu. Pesma se postepeno gradi, sa teškim udarcima bubnjeva i sve intenzivnijim horskim ponavljanjima, dok ne dosegne krajnji osećaj uznemirenosti.
Iako album pretežno pliva u teskobi i unutrašnjem haosu, Get to Heaven ume da iznenadi i vedrinom. The Wheel (Is Turning Now) eksplodira u sunčanom refrenu. Završne numere donose konačno olakšanje: u No Reptiles Džonatan se podsmeva teorijama zavere, tvrdeći da lideri nisu reptili, već tek "meko kuvana jaja u košuljama i kravatama", dok Warm Healer napušta mračne tonove celog albuma i umesto toga nudi blistavi, nežni oproštaj — pesmu o emotivnoj otupelosti i zaboravljenoj sposobnosti da se voli.
Sve pesme, uključujući i B-stranu, nose isti zanos i energiju. To je jedan cementirani pop album koji nema prostora ni praznine — sve je ispunjeno najzaraznijim zvucima i melodijama koje ostaju u glavi i dugo nakon slušanja. Ovo je potkrepljeno dubokim tekstovima o našoj stvarnosti, ali i Higsovim ideologijama i verovanjima. On, kao i svako od nas, ponekad se izgubi, pa napiše neku reč koja zvuči kao da ju je smislila veštačka inteligencija, a ponekad se neka reč zadrži jer jednostavno zvuči dobro. Ali to je, na neki način, i poezija — treba imati reč oko koje će se svi ostali zidovi graditi.
Pogotovo kada pevate kao Džonatan, tim nazalnim falsetom, koji definitivno nije za svakoga. Nekada zna biti i iritantan, ali nikada ne izlazi iz svog fazona, koji je potpuno jedinstven. Možda se može pronaći i u nekim bendovima (poput Alt-J), ali uz ovakvu produkciju koja je čista i jasna, oni ostaju posebni.
Get to Heaven i nakon deset godina ostaje značajan — tematski moćan, a zvučno dominantan. Možda biste mogli da nabrojite moderne pop albume sa ovako promišljenim pesmama na prste jedne ruke, ali verujem da biste zapeli već kod malog prsta. Sada imamo čitavu jednu deceniju da sagledamo — možda ipak samo u ogledalu. Možda smo propustili mnogo prilika i jedina mogućnost nam je da bežimo u prošlost, gde su sve greške već učinjene. A možda ćemo, na tom putu, žaliti za onim što ostavljamo iza sebe — i, kao u poslednjem stihu albuma, zapitati se:
"Na šta je sav taj mladi život protraćen?"
Nema komentara