Jubilarni 10. Festival studentskog pozorišta održan je od 28. do 30. novembra na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu i u Novosadskom pozorištu. Ovogodišnji FSP donio je potpuno novi koncept: umjesto klasičnog repertoara sa gotovim studentskim predstavama iz regiona, festival je postao intimniji, eksperimentalniji i zasnovan na 24-časovnom procesu stvaranja.
Festival je otvoren 28. novembra diplomskom predstavom „Putujuće pozorište Šopalović“, u režiji vanr. prof. Borisa Liješevića i dr um. Milana Novakovića. Predstava je izvedena u Multimedijalnom centru Akademije umetnosti, a publika je već na samom početku pokazala veliki interes.
Drugog dana festivala studenti dramaturgije, režije, glume, produkcije i AV medija Akademije umjetnosti u Novom Sadu, zajedno sa kolegama iz Ljubljane i Sarajeva, formirali su mješovite timove i započeli 24-časovni stvaralački proces. Radionice su bile zatvorene za publiku, ali su organizatori putem Instagrama dijelili kratke fragmente rada, pokazujući atmosferu intenzivne kreativnosti.
Trećeg dana, 30. novembra, u Novosadskom pozorištu izvedene su četiri etide nastale u samo jednom danu: „Moralna vertikala“ u režiji Mie Mlinarević, „Granica“ u režiji Jovane Đurović, „Dom“ u režiji Uglješe Renićavljevića i završna etida „Samo keš“ u režiji Maše Pavlović. Ove četiri izvedbe pokazale su koliko snažan, raznolik i promišljen teatar može nastati u strogo ograničenom vremenu, kada se mladim umjetnicima pruži sloboda, povjerenje i zajednički prostor za stvaranje.
Učesnica u samoj organizaciji festivala, Jelena Ćirić, ističe da je ovogodišnji FSP bio potpuno drugačiji od prethodnih izdanja.
„Ove godine željeli smo da se studenti sve tri akademije potpuno pomiješaju i zajedno stvaraju. Svaka grupa radila je u potpuno zatvorenoj atmosferi: nismo smjeli da gledamo druge timove niti ulazimo u tuđe procese. Imali smo samo 24 sata da osmislimo i realizujemo ideju.“
Dodaje da je festival bio manji po obimu, ali snažniji po suštini:
„Prijašnjih godina festival je okupljao mnogo više akademija i svakog dana su bile izvođene po tri predstave. Ove godine bilo je intimnije, sadržajnije i više posvećeno samom procesu.“
Prva etida bavila se položajem umjetnika i umjetničkih profesija u savremenom društvu. Kroz svakodnevnu scenu u kafani, glumci razgovaraju za stolom dok se ne otkrije da je konobar zapravo diplomirani glumac.
Photo: Sara Anđelić
Ta jednostavna, ali upečatljiva situacija oslikava realnost mnogih mladih umjetnika koji, uprkos talentu i obrazovanju, završavaju daleko od svog poziva u društvu koje ih nedovoljno vrednuje i koje ih često primorava na moralne kompromise kako bi opstali.
Photo: Sara Anđelić
U drugoj etidi pratimo četvoro putnika na granici Srbije i Mađarske, koji putovanje pravdaju sahranom tetke. Njihova priča počinje vjerodostojno, ali radnica na granici ubrzo otkriva sakriven alkohol i novac.
Photo: Sara Anđelić
Kada jedan od likova pokuša da je potkupi flašom i novcem, a ona nakon kratkog oklijevanja pristane, predstava razotkriva bolnu istinu: korupcija više nije izuzetak, već očekivani obrazac. Predstava govori o društvu u kojem se moralne linije lako prelaze i u kojem je sve „moguće“, ako se dovoljno plati.
Photo: Sara Anđelić
Treća etida donosi emotivno slojevit prikaz različitih porodica, u kojem svaka nosi svoju bol na poseban, ali istovremeno univerzalan način.
Photo: Sara Anđelić
Predstava postavlja pitanje šta je zapravo dom: prostor, zajednica, ljudi ili ono što nosimo duboko u sebi? Kroz nijanse svakodnevnih situacija i potisnutih emocija, predstava prikazuje pokušaje likova da sačuvaju bliskost uprkos strahovima, ranama i neizgovorenim riječima stvarajući intiman portret generacija koje traže sigurnost u nesigurnom svijetu.
Photo: Sara Anđelić
David Popadić, student treće godine glume iz Trebinja, bio je član ansambla predstave „Dom“, koja je nastala tokom 24-časovnog pozorišnog stvaralačkog maratona. U nastavku govori o procesu stvaranja, timu, emocijama i iskustvu koje je, kako ističe, imalo veliki uticaj na njega.
Kako je izgledao proces stvaranja predstave „Dom“?
„Taj izazov od 24 sata mi se stvarno svidio. Kada smo čuli da imamo samo jedan dan, nekako smo to olako shvatili, međutim, u procesu rada smo vidjeli da je to premalo vremena, da smo već umorni i da će neko morati da spava usred procesa. Ali na kraju je bilo baš lijepo. Atmosfera je bila predivna i sve je nekako išlo svojim tokom.“
Šta je bio najveći izazov tokom rada?
„Iskreno, nije bilo izazova. Bio sam u sjajnom timu ljudi, svi su bili jako otvoreni, spremni da uđu u priču i da dijele neke svoje lične stvari. U timu smo imali kolege sa smjera mađarski jezik i koleginicu iz Sarajeva, i baš smo se lijepo slagali. Stvarno je bilo predivno i volio bih da se ovakvi festivali češće prave.“
Kako je nastala krajnja ideja predstave?
„Skroz spontano. Uglješa Renisavljević, naš reditelj, i dramaturškinja Arina imali su neki početni koncept, ali čim smo počeli da pričamo o raznim temama koje nas se tiču, sve je krenulo spontano. Bilo je dosta suza i dosta smijeha. Napravili smo siguran prostor u kojem možemo da stvaramo nešto naše, i odatle je sve krenulo.“
Šta vam je ovaj proces lično značio?
„Na mene je ovo jako dobro uticalo. Osjećam se dosta sigurnije, jer kad neko dijeli emocije i svoje priče, shvatiš da su to u stvari priče koje pripadaju svima nama. Mislim da ne treba da sakrivamo ono što nas boli, nego da pokazivanjem emocije dajemo snagu drugima da to više ne drže u sebi. Mi smo tokom rada imali svoj krug u kojem smo se osjećali slobodno, a danas smo to nekako proširili i na publiku. To mi je najljepši dio svega.“
Završna etida, ,,Samo keš”, nastala je iz gotovo nevjerovatnog izvora inspiracije: čitanja pokrajinskog konkursa za finansiranje kulture.
Photo: Sara Anđelić
Rediteljka Maša Pavlović otkriva:
„Poziv sam dobila od svoje bivše profesorke produkcije, koja mi je rekla da će se festival održati, ali ne u punom kapacitetu jer nisu dobili dovoljno sredstava. Tada smo Miomir Milosavac i ja počeli da analiziramo konkurs.“
Posebno ih je zaprepastio projekat udruženja „Muzika i harmonija“, osnovanog svega četrnaest dana prije konkursa, koje je dobilo 950.000 dinara za projekat Bitanga i princeza u manastiru. Upravo ta apsurdnost inspirisala je tim da stvori predstavu zasnovanu na pokušaju da takav projekat zaista realizuju.
Photo: Sara Anđelić
,,Samo keš” postaje oštra, duhovita i samosvjesna satira kulturne birokratije, sistema grantova i projektnog finansiranja, ali i prostor razigrane improvizacije, slobode i kreativnog otpora.
Photo: Sara Anđelić
Nema komentara