Stvaranje nečeg što je drugačije i, za jedno određeno vreme, neobično uvek je na neki način izazovno, a ponekad i razočaravajuće iskustvo. Slowdive je jedan od bendova koji su 1990-ih u Velikoj Britaniji radili upravo to. Zato ne čudi što im je karijera obeležena mnogim kontroverzama, usponima i padovima. Ipak, uspeli su u svom cilju – muzika je dobila novi zvuk. Prepoznatljivi su po melanholičnom i melodičnom zvuku koji je karakterističan za žanr šugejz (eng. shoegaze), koji je Slowdive, između ostalog, i popularizovao.
Rejčel Gosvel i Nil Halsted dugogodišnji su prijatelji koji dele ljubav prema muzici. Svoju muzičku karijeru su, još kao tinejdžeri, započeli u bendu Pumpkin Fairies. Iako se ovaj bend u međuvremenu raspao, nisu izgubili želju za stvaranjem te 1989. u Redingu (Engleska) osnivaju Slowdive. Priključuju im se Adrian Sel, bubnjar iz Pumpkin Fairies-a i njegov prijatelj Nik Čaplin, basista. Ubrzo shvataju da im je, pored Rejčel i Nila, potreban još jedan gitarista, ili, možda pre – gitaristkinja. Međutim, jedina osoba koja im se odazvala na poziv je bila muškog pola – Kristijan Savil. On je imao toliku želju da bude deo Slowdive-a da je čak ponudio i da nosi haljinu. Tako je nastao ovaj bend u originalnom sastavu.
Prvi demo, istog imena kao i bend, objavljen 1990. godine, prošao je odlično kod publike, ali i kod kritičara. Melody Maker, tadašnji britanski muzički nedeljnik, proglasio ga je singlom nedelje. Činilo se da je temelj šugejza udaren ovim demom i da se ovim donedavnim tinejdžerima smeši svetla karijera. Međutim, kritičari su bili izuzetno oštri prema svakoj njihovoj narednoj kreaciji. Javno su iznosili stavove koji su, blago rečeno bili negativni, čime su uticali na samopouzdanje članova benda, što je bilo primetno i u njihovom stvaralaštvu, ali i u ponašanju. Ugled im je dodatno uzdrman već 1991. tokom promocije turneje u SAD-u. Naime, otkrivena je statua koja slavi završetak ropstva sa rečju ,,Slowdive“ na sebi, što je naišlo na oštru osudu javnosti.
Foto: Pinterest/Getty Images
Ipak, bez obzira na pesimistične komentare i nepovoljnu poziciju u kojoj su se u tom trenutku našli, članovi benda nisu prestali da se bave onim što vole. Do 1995. godine, u originalnom sastavu, objavili su čak tri studijska albuma: Just for a Day, Souvlaki i Pygmalion. Međutim, Skot, Savil i Čaplin 1995. napuštaju bend, što je uticalo na njegovu dalju sudbinu. Nakon odlaska tri člana, bend se orijentiše ka folku i kantriju, promenivši ime u Mojave 3, čime je naglašen otklon od dotadašnjeg zvuka. Ipak, nakon skoro dve decenije, 2014. bend se ponovo okuplja, nastupajući na festivalima i najavljujući svetsku turneju. Da to okupljanje nije bilo kratkog daha, pokazuju naredne godine: 2017. i 2023. godina bend objavljuje još dva albuma (Slowdive i Everything Is Alive), u kojima se vraća svojim muzičkim korenima. Ovi albumi, za razliku od prethodnih, dobijaju pozitivne recenzije i sa velikom radošću su prihvaćeni od strane fanova, koji su dugo čekali na povratak svog omiljenog benda.
SOUVLAKI
Iako je u svim albumima prisutna melanholična i nostalgična nota, Souvlaki je, prema mom, ali i mišljenju mnogih, album koji je potvrdio poziciju benda Slowdive kao pionira šugejza i predstavio im je odskočnu dasku za naredni period, te otud zauzima posebno mesto u njihovoj diskografiji. Često ga nazivaju jednim od najboljih šugejz albuma ikada. Album je objavljen 1. juna 1993. godine i uspeo je da se plasira na 51. mesto UK Album Charts-a, 19 mesta niže od albuma prvenca, Just for a Day. Nastanku albuma prethodio je kratak odlazak gitariste i vokaliste Nila Halsteda iz benda. Međutim, svoju pauzu je iskoristio za stvaranje i tako su nastale dve pesme sa albuma, 40 Days i Dagger, koje se smatraju jednim od najkvalitetnijih. Dakle, zahvaljujući Halstedu, album je zasijao punim sjajem. Tome je, naravno, doprinelo i ostalih osam pesama sa albuma. Verovatno najpoznatija je When the Sun Hits, koja je uspela da stekne naklonost širih masa, a ne samo ljubitelja ovakve muzike. Jedan od razloga je sigurno taj što pesma, kroz metafore, govori o ljubavi i problemima koje ona sa sobom nosi, sa čime se mnogo ljudi može poistovetiti. Takođe, pesma Alison je vredna pominjanja zbog očaravajuće melodije ali i dubine koju tekst nosi. Iako se ova pesma površnom slušaocu može činiti kao obična balada, ona je zapravo mnogo više od toga. Pesma se dotiče zavisnosti, emocionalne i hemijske, i opisuje probleme koje one nose sa sobom. Stih „Alison, I’m lost“ se ponavlja kao mantra, i na taj način oslikava portret nekoga ko lebdi između svog života i života nekog drugog, u ovom slučaju Alison.
Za kraj, na primeru ovog benda možemo primetiti nešto zanimljivo što se može tumačiti kao paradigma za poimanje i sudbinu popularne muzike. Naime, činjenica da, iako svi albumi Slowdive-a neguju isti žanr i izazivaju jednako ili slično osećanje kod slušalaca (često opisivano kao osećaj lebdenja), dva novija albuma su kod kritičara znatno bolje prošla, što se može se pripisati ranijem nepoverenju prema novom zvuku ili konačnom poklapanju duha vremena, ukusa kritičara i filozofije benda. Dakle, ako je vaš omiljeni bend poznat samo vama i uskom krugu drugih zaljubljenika u muziku, ne očajavajte: njegovo vreme možda tek dolazi, makar i za dve decenije.
Nema komentara