„Da smo djecu tokom školovanja zaista učili kako čitati i da smo im pokazali da književnost nije oruđe nego je tu radi sebe same, onda bismo imali čitatelje koji bi posjećivali književne večeri i koji bi bili prava kritika“, naglasila je književnica Lamija Begagić, koja je u utorak uveče bila gost Crne kuće CK 13, u Novom Sadu.
foto: Courtesy Photo (Lamija Begagić)
Lamija je publici govorila o rodnoj neravnopravnosti u udžbenicima za niže razrede osnovne škole u Bosni i Hercegovini, a zatim je objasnila i značaj alternativnih udžbenika. Rođena je 1980. godine u Zenici, u Bosni i Hercegovini, gde je završila osnovnu školu i gimnaziju. U Sarajevu je završila Filozofski fakultet, odsek za južnoslavenske književnosti i stekla zvanje srednjoškolske profesorice jezika i književnosti. Pisala je tekstove, analize i kolumne za „E-novine“ i „Beton“. Uređuje i studentski magazin „Književni žurnal“, besplatni magazin za književnost i kulturu. Piše kratke priče za odrasle. Objavila je dve zbirke priča: „Godišnjica mature“ (2005) i „Jednosmjerno“ (2010).
Kako su nastale alternativne čitanke?
- Na njima je radila ekipa sastavljena od studenata sa mog Odsjeka za književnost naroda sa teritorije BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i profesora Nenada Veličkovića koji je bio naš zajednički profesor. Za sada sam radila samo na čitanki za peti razred. Moje kolege su kao nastavnici književnosti u predmetnoj nastavi došli do zajedničkih zaključaka da se književnost koristi u potpuno pogrešne svrhe. Cilj nije da djeca nauče da čitaju i da postavi estetske temelje i etičke ciljeve, nego se zapravo koristi za uvođenje ideologije, jer se priča vidi kao moćno oružje u tome što vladajući entiteti u BiH žele da postignu i regrutuju djecu na „pravu“ stranu. Profesor Veličković i moj kolega sa fakulteta Namir Ibrahimović uradili su istraživanje i pročitali sve čitanke koje su tad bile odobrene na teritoriji cijele BiH. To je jedan kontinuiran proces, a ja sam se uključila sa pozicije urednice magazina za djecu, jer učiteljice te magazine koriste kao pomoćno sredstvo u nastavi. Trudila sam se da pratim nastavni plan i program, da ono što djeca taj mjesec uče u školi na drugačiji način pročitaju u časopisu.
Koji pisci su zastupljeni u alternativnim čitankama?
- Čitanke su krojene tako da postoje određene tematske jedinice, pa ako se jedinica zove „Sloboda počinje tamo gdje prestaje strah“ onda se pričalo o tim stvarima koje se toga konkretno tiču i počinje se od književnog djela koje nalaže nastavni plan i program. Kasnije autor ima tu slobodu da ubaci druga književna djela koja se povezuju sa tim djelom. Nisu se, naravno, vodili time da moraju biti zastupljeni samo domaći autori. Na primer, Viktor Ivančić sa svojim „Dnevnikom Robija K“, koji smatram vrhunskim ostvarenjem, zatim Dubravka Ugrešić i drugi.
Koreni rodne neravnopravnosti su duboko u tradiciji. Koliko dugo će se održati takva situacija na Balkanu?
- Mislim da imamo nesretnu situaciju gdje obrazovanje ne radi ništa ili radi vrlo malo po pitanju promjena. A društvo je u cjelini osjetljivo na promjenu stvari koje su od egzistencijalnog značaja, tako da nisam baš optimistična da će se postići mnogo u kratkom roku. Živim u velikom gradu i ne usuđujem se ni razmišljati o ruralnim sredinama. Iako su zahvaljujući novim medijima informacije dostupne svima, i dalje postoji jaz između gradske i ruralne sredine. Za tamošnju sredinu je, na primjer, veliki problem što ja kao majka odsustvujem od kuće mjesec dana, te je prilično porazno kada svom djetetu treba da objasnim da jednako pravo na poslovno putovanje imamo i tata i ja. Zasad je najlakše predati se i reći uvijek će biti isto, ali tada ništa nećemo postići. Treba da se naoružamo strpljenjem, nastavimo institucionalno razbijanje koncepta i da ne očekujemo da će sve ići glatko.
Kako komentarišete medijsku situaciju na Balkanu?
- Iz perspektive poslednjih protesta u BiH, bila sam zatečena tom situacijom. Zgrožena sam time koliki je stranački upliv u nezavisne medije. Protesti su bili i nasilni, ali su ipak dio širokog procesa i mediji se nisu smjeli fokusirati samo na nasilje. Pojedini mediji su pisali kako su demonstranti rušili i palili kako bi destabilizirali zemlju i sada neće doći investitori. Spinovanjem se obrnula situacija. Ljudi su ustali jer su gladni, nemaju šta da jedu i gdje da rade, a oni su pisali da će ljudi biti gladni zato što su ustali. Pratim i hrvatske medije i zgrožena sam koliko njihovi lokalni tajkuni i vlasnici kojekakvih trgovačkih lanaca imaju određenu politiku i koliko saradnja sa takvim ljudima utiče na konačan proizvod određenih novina. Vidi se kolika je nesloboda medija zato što se novinari, odnosno urednici, jednostavno boje da objave neki tekst o lokalnom tajkunu, jer tada neće imati reklamu koja zapravo prodaje novine.
Kakva su Vaša urednička iskustva?
- Trenutno radimo mjesečnike i nismo opterećeni rokovima. Pratimo školsku godinu i objavimo deset brojeva. Imamo vremena za opušten rad, nema trke za informacijama koja proizvodi pogrešne tekstove, ni trke za klikovima na bombastične naslove i senzacionalizam. Ovo je sasvim drugi vid novinarstva koji se više naslanja na obrazovanje i književnost, kao moju osnovnu profesiju. Tako da sam tu zaštićena kao „polarni medo“. Iz svog iskustva, nažalost, ističem da je konstantan problem to što biti pisac za djecu u BiH nije popularno.
Šta iz svog novinarskog iskustva možete da podelite sa novinarima na početku karijere?
- Novinarstvo je degradirana profesija za koju je zaista potrebno obrazovanje. U hiruršku salu nećete pustiti nekoga ko nije obrazovan za to, ali će se u redakciju nekog dnevnika slobodno pustiti osoba koja je prijatelj nečijih prijatelja. Vrlo je hrabro i pohvaljujem odluku i vjeru za studiranje žurnalistike. Kada bi zaista obrazovani ljudi ulazili u redakcije, medijska slika bi bila drugačija.
U pripremi su dva nova romana...
- Sve je počelo od jedne narudžbe za priču o 1914. godini povodom sto godina od Prvog svjetskog rata. Bila sam zatečena jer ipak pišem savremenu prozu, pa je ovo sad izazov za mene. Napravila sam paralelu sa sadašnjim trenutkom i osvrnula se na konkretan događaj 1914. u Rovinju u Hrvatskoj. To je uzelo maha i premašilo broj dozvoljenih karaktera. Kasnije sam to skratila i poslala priču, ali sam nastavila da radim na dužoj formi. Moraću sebi osigurati komad vremena da završim priču o dvije porodice iz Sarajeva i Rovinja, koja se dijelom dešava za vrijeme trajanja Prvog svjetskog rata, a dijelom danas u Rovinju, Sarajevu, Beču, Beogradu. Porodične priče su razgranate i biće dosta posla, ali to me veseli. Sa druge strane je knjiga za djecu, „Sarajevo za djecu“ koja je spoj prave književnosti za djecu sa dobrim ilustracijama sarajevske dizajnerice Dine Ćerić. Radimo zajednički i nećemo praviti klasični turistički vodič, nego konkretno roman za djecu koji će im približiti Sarajevo.
Nema komentara