Supermen (2025) u režiji Džejmsa Gana, sa trajanjem od nešto više od dva sata, nije još jedno prepričavanje priče o bebi Kal-Elu koje pada na Zemlju ili o nespretnom tinejdžeru Klarku Kentu koji otkriva svoje moći. Ganov Supermen nas baca direktno u treću godinu Supermenove karijere i već zbog toga je dovoljno poseban i zanimljiv jer se reditelj oslanja na to da već znamo poreklo i upadamo u centar priče: Supermenova svakodnevna borba da bude heroj u svetu koji ga možda i ne želi uvek. Tako shvatimo da ovakve priče premašuju zabavu i postaju ogledalo sveta u kojem živimo.
Film zaista počinje eksplozivno - Supermen (Dejvid Korensvet) se ruši na Antarktik nakon što je doživeo prvi pravi poraz i od tog trenutka sledi zavodljivi vrtlog akcije. Reditelj se poigrava sa sitnicama i detaljima koje film čine zaista živim; primer su Klarkove karirane košulje koje se gužvaju baš tako da zaklone čuveni simbol “S” koji viri ispod. Ali ono što novog Supermena izdvaja od ostalih jesu metafore koje se provlače kroz čitav film i tako narativ prerasta priču o junaku i zlikovcu. Uvodni konflikt filma je Supermenova intervencija i pokušaj da zaustavi naciju Boraviju (ogromnu, američki podržanu silu), da ne pregazi i potpuno uništi svog manjeg suseda, Jarhanpur. Supermenu je fizički naporno da uđe na ratom zahvaćenu teritoriju - rakete Boravije ga teraju da beži kroz nebo. Borci Jarhanpura, siromašni i nadjačani, skrivaju se po stenovitim brdima i pokušavaju da vode gerilske napade.
Izvor: Vulture
Predsednik Boravije, Vasil Gurkos (Nikolas Holt) podseća na agresore koji nam danas u stvarnim vestima opravdavaju nasilne upade u druge zemlje propagirajući priču o “bezbednosti” i “preventivnim udarima”. Sa druge strane, otpor građana Jarhanpura podseća na nepokolebljivost naroda koji se bori za opstanak pod blokadom i bombardovanjem. U jednoj od scena, Supermen svojim telom zaklanja jarhanpursko selo od vazdušnog napada, upijajući eksplozije dok preplašene porodice drhte iza njega. On se ponaša kao neuništiva barijera, imigrant sa druge planete koji staje uz one slabije, proterane jer je i sam nekad bio deo njih.
Ganov Superman (2025) uspeva da spoji akciju, emociju i društveni komentar u dvosatnom filmskom užitku. Umesto još jedne priče o spasenju sveta, film postavlja pitanje šta danas uopšte znači biti heroj u vremenu kada su granice između zaštite i “intervencije” sve tanje. Gan koristi Supermena da progovori o odgovornosti moći, ali i o empatiji, o onome što ostaje ljudsko čak i u superheroju koji je sa druge planete, koji je mnogo bliži božanstvu nego običnom čoveku.
U trenutku kada su superheroji često samo alat za vizuelni spektakl, ovaj film pokazuje da žanr može da ima težinu i značenje. Supermen pored klasične borbe između dobra i zla podseća da snaga nije u nadmoći, već u izboru da staneš uz slabije. Upravo zbog toga, Ganov film ostaje upečatljiv kao priča o herojstvu koje izgleda ljudski i istinito.
Nema komentara