U 2025. godini okruženi smo veštačkom inteligencijom, razgovaramo sa Chat GPT-jem na dnevnom nivou, konsultujemo se sa Grok-om i bilo je pitanje vremena kada će neka nova vrsta “savremenog partnerstva” poslužiti kao inspiracija za film. Scenarista i reditelj Dru Henkok otvorio je godinu svojim debitantskim naučnofantastičnim psihološkim trilerom (sa primesama horora!) pod nazivom Pratnja (Companion).
Naizgled, film započinje kao tipična horor priča: grupa prijatelja odlazi na vikend odmor u izolovanu, luksuznu vilu. Upoznajemo intrigantnu protagonistkinju Ajris (Sofi Tačer), koja je ludo zaljubljena u svog dečka Džoša (Džek Kvejd). Sve se čini prividno normalnim, sve dok Ajris u samoodbrani ne ubije vlasnika vile i vrati se umrljana krvlju, želeći da “šokiranom” društvu saopšti šta se dogodilo. Međutim, Džoš izgovara “Ajris, idi na spavanje”, nakon čega se ona, kao po komandi, isključi i mi shvatimo da se nalazimo u svetu gde je moguće unajmiti robota kao svog ljubavnog partnera. Nakon ovoga, film počinje da izmiče dotadašnjim žanrovskim očekivanjima.
Foto: The Guardian - autorska prava: Warner Bros. Pictures
Naime, vlasnici robota u Pratnji mogu da u potpunosti isprogramiraju svog “partnera”, od njihovog fizičkog izgleda, pa sve do mentalnih karakteristika i nivoa inteligencije, a ono što je ključno - oni ne znaju da su roboti. Scenario je velika prednost ovog filma, čvrsto je strukturiran, bez problema u tempu i Dru Henkok vešto izbegava klišee u obrtima, iako je sam početak filma preplavljen opštim mestima. Odbacio je pretencioznu filozofiju (koja je lako mogla da postane centar filma) i pustio je da se priča razvija prirodno, kroz likove i njihove odluke. Film nenametljivo postavlja pitanja o tome koliko smo spremni da prihvatimo „nešto novo“ i šta nas zapravo čini ljudima. Ipak, završnica je nešto manje suptilna, tako da dijalog u ključnim, poslednjim scenama deluje prenaglašeno i narušava prethodno izgrađenu ravnotežu filma koja je tekla bez većih problema.
Film vizuelno koristi prostor kako bi stvorio osećaj teskobe i zarobljenosti; iako je radnja smeštena u velepnu vilu, ona je prostor gde se odigravaju ubistva, gusta šuma služi kao skrovište, a izolovanost od “spoljašnjeg sveta” dodatno naglašava usamljenost koju možemo da osetimo, bez partnera i prijatelja pored sebe. Osvetljenje je tmurno, a muzika igra dodatnu ulogu u podizanju pulsa kod publike. Ono što usporava napetost pred ključne momente je zadržavanje fokusa na međuljudskim sukobima koji se odigravaju u nekoliko scena i traju predugo, a mogli bi da doprinesu kulminaciji radnje.
Pratnja je priča o sumnji, pripadanju u današnjem svetu i našoj sposobnosti (i spremnosti) da prihvatimo ono što ne razumemo. Publika mora da postavi pitanje da li se AI-u može verovati, što otvara teme o kojima se može razgovarati i nakon što se film završi.
Ocena: 3,5/5
Preporuka za one koji vole psihološke trilere/horore sa neočekivanim obrtima.
Nema komentara