U sportu u kojem nema reflektora ni milionskih ugovora, jedan naš sugrađanin pronašao je svoj identitet i tvrdi da ga je atletika „izgradila – od detinjstva do danas“.
Postao je nacionalni rekorder i inspiracija mladima koji tek traže svoje mesto na stazi i van nje i jedno je od zaštitnih lica budućnosti atletike u našoj zemlji.
I iako atletika nije glamurozna ili praćena kao mnogi drugi sportovi, to ne znači da nemamo na desetine mladih koji upravo grade svoje karijere daleko od očiju šire javnosti.
Upravo među onima koji se već ističu na tom putu nalazi se i naš sagovornik - Strahinja Radaković, devetnaestogodišnji sprinter i preponaš, nacionalni juniorski rekorder na 60 metara s preponama i višestruki prvak Srbije. Kao prvi srpski junior koji je probio granicu od osam sekundi u ovoj disciplini, uspeo je da nadmaši očekivanja – čak i kada su mu lekari sugerisali da odustane od sporta.
Strahinja danas školovanje i sportsku karijeru nastavlja u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i dalje radi i kao kreator sadržaja na društvenim mrežama gde promoviše stvarnu sliku sportskog života. U intervjuu za Odjek govori o svojim najvećim uspesima, izazovima, budućim planovima i misiji da inspiriše mlade sportiste.
Kada se osvrnete na sve svoje rekorde i medalje, koji Vam uspeh najviše znači i zašto?
Mislim da mi je najbitnije bilo kada sam prvi put postavio državni rekord. To je bilo moje prvo veliko postignuće, i za mene i za moju državu.
Zanimljivo je to bilo, u tom periodu sam imao problem sa srcem i nisam trenirao mesecima. Lekari su mi rekli da je moja karijera na zalasku i da neću moći da nastavim. Tada sam se već pomirio s tim da ću možda odustati od sporta.
Ali kad sam se vratio treninzima, shvatio sam da je to jedina stvar kojom želim da se bavim. Taj proces – od početnog neuspeha do državnog rekorda – bilo je moje najvrednije i najbolje iskustvo.
Kada kažete da je to najvrednije iskustvo, kako se to poredi sa zadovoljstvom kada postignete nešto značajno? Odnosno, kakva osećanja Vas obuzimaju u trenucima kada ostvarite neki veliki rezultat?
Ljudi često misle da je to neki osećaj potpunog zadovoljstva ali nije to baš tako.
Naravno da svaki uspeh znači, ali nije kraj sveta. Na primer, skoro sam istrčao rekord fakulteta, ali danas opet idem na trening. Kao profesionalac, nema stajanja.
Uspeh je samo korak, ne i cilj.
A taj fakultet je, ako se ne varam, u Americi? Vi već sada studije i sportsku karijeru nastavljate u Americi - kako usklađujete akademske i sportske obaveze tamo?
To je tačno da, i iskreno, to je za mene bila sjajna odluka.
Ovde mogu da idem na predavanja prepodne, a popodne treniram na visokom nivou. Trenerski tim je tu za sve – kako za trening, tako i za studije. Ako atletika ostane na ovom nivou, nadam se da mogu i do profesionalne karijere, a kasnije i da budem trener koji će pomoći drugima da postignu još više.
Šta je presudilo da odlučite da prihvatite tu stipendiju i odete u SAD?
Nije lako doći do sportske stipendije. Potrebno je veliko odricanje – i u školi i na stazi. Uspeo sam da je dobijem zahvaljujući svemu što sam postigao do svoje 18. godine.
Ceo taj sistem ovde mi omogućava da se razvijam i kao student i kao sportista, i zato mi mnogo znači.
Kada kažete da se kroz te izazove razvijate kao ličnost - koliko su Vam važni izazovi u atletici i kako utiču na Vas kao ličnost?
Atletika me je izgradila – od šestog razreda osnovne škole do danas. Naučila me je da samo rad i upornost daju rezultate.
Bilo je povreda, uspona i padova, ali to me je oblikovalo i kao sportistu i kao čoveka i stvarno sam zahvalan zbog toga.
Pričali smo pre ovog razgovora malo i nezvanično i nekoliko puta ste spominjali koliko ste ponosni na svoje poreklo, čak i sada, tokom razgovora, vidimo zastavu Srbije iza Vas - koliko Vam znači što ste već sada predstavnik naše zemlje na velikim takmičenjima?
Ogromna je čast nositi grb Srbije.
To je san svakog deteta koje se bavi sportom – da predstavlja svoju zemlju.
Kada na pobedničkom postolju slušaš našu himnu, shvatiš da se sav trud isplatio.
Osvrnuo bih se i na nešto što nije sasvim povezano sa Vašom atletskom karijerom. Vi ste pored toga i svojevrsni influenser - kako ste odlučili da postanete kreator sadržaja na društvenim mrežama?
Sve je počelo iz šale. Snimio sam video o svom državnom rekordu – i video je postao viralan. Pomislio sam: zašto ne bih to radio češće, kad već znam da prenesem priču?
Danas imam više od 13.000 pratilaca i želim da ljudima pokažem da karijera sportiste nije uvek bajna – ima više sivih dana nego što ljudi misle.
Mislite li da društvene mreže mogu pomoći u boljem razumevanju sporta i sportista?
Apsolutno.
Ljudi često imaju iskrivljenu sliku o nama – da smo na strogim dijetama, da nemamo pravo na odmor ili opuštanje. Mi smo ljudi, ne roboti. I mi imamo loše dane, i nama nekad nije ni do treninga.
Koji su najveći mitovi o životu profesionalnih sportista koje želite da razbijete?
Da sve u našem životu mora biti savršeno organizovano. Da ležemo u deset, da se hranimo besprekorno, da stalno treniramo sa osmehom. Istina je da se borimo sa istim stvarima kao i svi – umorom, demotivacijom, sumnjama, stvarno sve. Nismo savršeni.
Šta biste poručili mladima koji žele uspeh u sportu, ali nemaju resurse ili podršku?
Koliko god da je teško, sve je moguće.
Ako si uporan i vredan, granice ti ne postavljaju drugi – već ti sam sebi. Ako u glavi nemaš ograničenja, onda ti je nebo granica.
Kako gledate na podršku sportistima u Srbiji? Šta bi moglo da se unapredi?
Mladima je veoma teško da se probiju, pogotovo uz male budžete koji se ulažu u sport.
Mislim da je sistemski potrebno više podrške i svi smo svesni da nije savršeno, ali verujem da se može uspeti i upkos tome. Verujem da, dokle god imaš veru u sebe – možeš daleko da stigneš.
Koji su Vaši ciljevi za naredni period?
Moj cilj za 2025. godinu je da nastupim na Evropskom prvenstvu do 23 godine i ostvarim još bolji rezultat. Pre toga imam nekoliko velikih takmičenja u Americi.
Nadam se dobrim rezultatima i, naravno, zdravlju.
Bez toga ništa nije moguće – i naravno, bez Božje pomoći.
Nema komentara