“Hoćete li se predstaviti?”, pitali su jednom prilikom novinari.
“Hoću. M- kao marljiva, I- kao iracoinalna, R- kao radosna, A- kao ‘ako, baš me briga’. Mira. Mira Trailović.”
Rođena u Kraljevu 22. januara 1924. godine, u uglednoj građanskoj porodici, kao ćerka prevodioca francuskog jezika Andreja Milićevića, i nastavnice francuskog jezika Radmile Simić. Odrastanje u domu koji je negovao lozu obrazovanja, usmerilo je Miru Trailović na put pronalaženja životnog poziva, ali je, sa druge strane, bilo za nju i teret- jer je morala da ispunjava tuđa očekivanja.
Pri završetku Druge ženske gimnazije u Beogradu, kao i srednje muzičke i glumačke škole, završila je Muzičku akademiju. Po želji oca, potom je upisala arhitekturu na kojoj je ostala dva semestra. Oprobala se i na Tehnološkom fakultetu koji je napustila posle druge godine, a Istoriju umetnosti pred sam diplomski rad. Na Visokoj filmskoj školi diplomirala je režiju u klasi Vjekoslava Afrića. Diplomirala je režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.
Međutim svoju karijeru započinje, slučajno, u radiu.
Photo: Digitalni Bitef teatar
Na jesen 1944. godine, Mira se od pljuska sklanja u aulu Radio Beograda, gde je zatiče prvi posleratni direktor radia, drug Jovan Marinović. “Mi smo spikeri saopštavali uzbudljive vesti sa fronta, i veoma su nas uzbuđivala pisma sa fronta i za front. Ostavila sam jedan značajan, možda najznačajniji i najlepši deo svog života upravo u toj kući Radio Beograda.”- rekla je Mira Trailović na tonskom zapisu Radio Beograda. Vrlo brzo, prešla je na polje radio drame i postala rediteljka i urednica dramskog programa. Za dve decenije rada, ostavila je više od 70 režija drama Radio Beogradu, od kojih se mnoge i danas čuvaju. Tamo upoznaje Dragoljuba Gucu Trailovića, tadašnjeg spikera, a kasnijeg dopisnika “Politike” iz Pariza, za kojeg se udaje 1949. godine. Pomerala je granice svakog medija u kom je radila. Format radio drame ubacila je u prostor Studija 6, i tu režirala radio drame koje su se uživo gledale.
Sala sa 212 sedišta i avangardom na sceni
Za kafanskim stolom u Skadarliji, 1953. godine ubedila je svog prijatelja Borislava Mihajlovića Mihiza, a potom i beogradske vlasti, kako je prestonici potrebno novo- drugačije pozorište. Znala je sa kim i kako da komunicira da bi ostvarila svoje vizije. Prepoznala je potrebu društva za nečim modernim i nesvakidašnjim, a iskrena ljubav prema pozorištu klicala je u njoj od detinjstva. Sve svoje veštine je izmešala u zgradi nekadašnje novinske kuće “Borba” koja je imala 212 sedišta. Novembra 1956. otvara vrata Ateljea 212, premijerom “Fausta” kojeg je i režirala. Iz detinjstva urezan afinitet prema Francuskoj infiltrirala je u Atelje. Iako nije volela epitet avangardno, sve što je radila može se njime okarakterisati. Osnovala je avangardno pozorište u kome su se igrale kamerne drame, pantomima, literarni recitali. Na scenu dovela je tekstove Beketa, Harolda Pintera, Mrožeka i mnogih drugih pisaca, sa kojima se naša publika nikad ranije nije sretala.
Ostvarila je 17 režija u Ateljeu 212, neke od poznatijih su: “Iza zatvorenih vrata”, Žan Pol Sartr-a, “Ko se boji Virdžinije Vulf”, Edvarda Olbija, “Čudo u Šarganu”, Ljubomira Simovića, za koje je nagrađena Oktobarskom nagradom za najbolju režiju.
“Ima tu jedna tajna: Mira je volela to što radi. Ona je živela za Atelje 212. Vi danas teško možete da nađete nekoga čiji je život njegovo preduzeće. Atelje 212 je bio Mirin život. Ona je angažovala Bojana Stupicu da napravi novu zgradu koja je imala otvoren krov, to je jedino pozorište u kojem leti možeš da gledaš zvezde. Kafa koju je uvela na pauzama, to je bila atrakcija! Imala je neki dar koji se više nije pojavio nikada.”- rekla je Nada Blam, u emisiji “Trag”.
Mira je postala upravnica Ateljea 1962. godine i imala je najduži mandat upravnika, koji je trajao preko dve decenije. Ona je, između ostalog, tada bila ono što danas nazivamo “talent scoutom”- osoba koja ima nepogrešivo oko za mlade talente. Osetila je potrebu publike za novim, mladim licima na sceni, ali i neoktrivenim piscima dramskih tekstova. Jedan takav bio je Dušan Kovačević, koji je u Ateljeu 212 debitovao predstavom “Maratonci trče počasni krug.”
“Ona je imala jednu neverovatnu osobinu da je na jedan lep i elegantan način mogla da vozi slalom između politike i realnosti. ‘Maratonci’ se nisu igrali jedno vreme, mislim da je cela priča prošla sa činjenicom da je napisao jedan mlad čovek koji nije svestan šta je napisao.”- rekao je Dušan Kovačević, takođe u emisiji “Trag”.
“Kosa”
Mira Trailović i Zoran Ratković 1968. godine gledaju čuveni mjuzikl “Kosa”, Džeroma Ragnija i Džejmsa Rada. Samo godinu dana kasnije 19. maja premijerno se igra “Kosa” u Ateljeu 212, kao četvrta postava ove predstave na svetu, i jedina među socijalističkim zemljama. Predstava je bila kulturološki šok za gledaoce, nešto novo i nesvakidašnje. Najpoznatiju pesmu iz mjuzikla “Daj nam sunca”, pevali su glumci nagi na sceni što se ranije u pozorištu nije viđalo. “Njusvik” časopis je 7. jula 1969. godine objavio da su autori brodvejskog mjuzikla izjavili kako im je od svih postavki koje su videli, beogradska omiljena.
BITEF
Mira je Atelje 212 izvela u svet, ali i svet dovela u Beograd. Sa Jovanom Ćirilovim 1967. godine osniva jedan od najvećih evropsih pozorišnih festivala: Beogradski internacionalni teatarski festival- BITEF. Njegov umetnički direktor bila je od osnivanja pa do smrti.
“Prosto je neverovatno da je BITEF, kao festival, u stvari istorija savremenog pozorišta sveta, i zbog toga jeste u određenom smislu tačna konstatacija da je duh zapada prošao kroz Jugoslaviju prema istoku, ali ne treba zanemariti činjenicu da su na BITEF tada dolazili i ljudi sa istoka. Duh zapada jeste bio dominantan, ali nije bio jedini.”, rekao je Miloš Latinović, direktor BITEF teatra.
BITEF festival bio je jedinstveno mesto spajanja svetskih kultura i umetnosti. Mira Trailović je u Beograd dovela: Semjuel Beketa, Piter Bruka, Žan-Pol Sartra, Bob Vilsona, Living teatar, Pina Bauša, La Mamu, Grotovskog i mnoge druge. Podigla je kult pozorišta na novi nivo, i stavila Beograd na visoku lestvicu međunarodne pozorišne scene.
,,Umetnost počinje tamo gde se slože neke tajanstvene i nepoznate sile unutar čoveka i epohe. Srećna sam što će Beograd imati još jedno mesto gde će umetnici i gledaoci pokušavati da tu tajnu, ljudskog postojanja, katkada dotaknu“, rekla je Mira na otvaranju BITEF teatra koji je osnovan 1989. godine na trgu koji se danas zove “Trg Mire Trailović”.
Gospođa
Buldožer u bundi, žena vulkanske energije, a pre svega gospođa- su nadimci koji prate ime Mira Trailović. Svetska gospođa koja nije marila za nagrade, iako ih je imala na pretek. Italijanski viteški orden koji joj je uručio predsednik Italije Đuzepe Saragat, Orden Legije časti u rangu Komandanta, koji joj je predao francuski ministar kulture Žak Lang, priznanja Udruženja američkih pozorišnih umetnika, Međunarodnog instituta za pozorište, Oktobarska nagrada, Joakim Vujić, Sedmojulska, ambasade Nemačke za doprinos na polju kulture, nagrade bugarskog i čehoslovačkog društva samo su neke od zvaničnih pohvala rada Mire Trailović.
Dramaturga Eugena Joneska jednom prilikom, 1971. godine su pitali šta je video u Beogradu. On je na to odgovorio:“Miru Trailović. Zar to nije sasvim dovoljno.”
Nema komentara