Uprkos slici koja je od nje napravljena, Merilin Monro nikada nije bila naivna. Htela je da bude shvaćena.
To je bio njen prvi greh. Jer u svetu koji od žene traži da bude tiha, poslušna i lepa,uporno je tražila više: smisao, slobodu, glas.
Rođena kao Norma Džin Mortenson 1. juna 1926. u Los Anđelesu, odrastala je bez stabilnosti. Njena majka, Gladis, imala je ozbiljne psihičke probleme i završila je u psihijatrijskoj ustanovi kad je Norma imala samo sedam godina. Otac joj nikada nije bio poznat. Prvih sedamnaest godina života provela je u domovima, hraniteljskim porodicama i sirotištima. Bila je zlostavljana. Više puta. Njeno detinjstvo, često svedeno na fusnotu u biografijama, bilo je jedno dugačko, neprekidno preživljavanje.
Sa šesnaest godina, kako bi izbegla povratak u sirotište, udala se za komšiju, Džejmsa Doertija. Brak je trajao četiri godine. Tokom Drugog svetskog rata radila je u fabrici municije. Tamo ju je fotografisao vojni fotograf koji je pravio propagandni materijal. Ubrzo potom postaje pin-up model. Menja kosu. Menja hod. Menja ime.
Postaje Merilin Monro – lik stvoren u kancelariji filmskog studija, bez njenog stvarnog pristanka.
Nizale su se male uloge u filmovima tokom kasnih 40-ih i ranih 50-ih. Bila je uvek isti lik – vizuelno upečatljiva, naivna plavuša. Uloge su bile dizajnirane tako da ne kažu ništa o ženi koja ih glumi, već sve o muškarcima koji ih pišu.
Godine 1953, film Niagara je učvrstio njenu poziciju seksualnog simbola. Slede Gentlemen Prefer Blondes i How to Marry a Millionaire, filmovi u kojima Merilin, uprkos sarkastičnom i ponekad lucidnom tonu dijaloga, igra istu karikaturu žene: lepu, priglupu i poželjnu. Postala je planetarna zvezda, ali i zatočenik lika koji je postao veći od nje.
Foto: New York Post
U stvarnom životu, Monro je bila ozbiljna čitateljka i radoznala učenica. Na fotografijama iz tog vremena često se vidi sa knjigama – nije to bio performans. Njena lična biblioteka brojala je više od 400 naslova, uključujući Dostojevskog, T. S. Eliota, Hemingveja, Becketta, Freuda, Sartra. Bila je fascinirana psihologijom i analizom identiteta. Pisala je stihove, vodila dnevnike i beležila svoje unutrašnje borbe.
U pokušaju da se oslobodi imidža lutke, 1955. napušta Los Anđeles i seli se u Njujork. Upisuje časove glume kod Lija Strasberga, osniva sopstvenu produkcijsku kuću – Marilyn Monroe Productions – što je u to vreme bio drastičan i retko viđen čin nezavisnosti za jednu glumicu. Nije više želela da bude dekor. Želela je da bira scenarije. Da se pita.
Studiji su to dočekali kao izdaju. Producenti su je sabotirali. Mediji su je ismevali. Kada se izborila za glavnu ulogu u filmu Bus Stop, 1956, kritičari su je po prvi put pohvalili kao glumicu. Ali industrija nije zaboravila – i nije oprostila.
Njeni brakovi s Džoom DiMađom i Arturom Milerom bili su jednako praćeni kao i njene filmske uloge. Obojica su pokušala da je ukalupe – prvi u domaćicu, drugi u muzu. Nijedno nije uspelo. Bila je suviše svoja da bi postala bilo čija funkcija. A opet, premalo svoja da bi imala stabilnost. Bila je stalno između – previše pametna da ćuti, a previše zarobljena da pobegne.
Psihički problemi, zavisnost od lekova za spavanje, niz loše sprovedenih terapija i hospitalizacija dodatno su je destabilizovali. Njena smrt 1962. godine, u 36. godini, zvanično je označena kao „verovatno samoubistvo“. Do danas se njena smrt koristi kao materijal za teorije zavere, žute naslove i senzacionalističke knjige.
Društvo koje ju je proslavilo nikada nije bilo zainteresovano da čuje šta ona ima da kaže. Hteli su samo da izgleda kao da ništa ne zna. I kad je konačno počela da govori, previše ljudi je već odavno prestalo da sluša.
U svetu koji je od nje očekivao da bude samo “seks simbol”, Merilin je pravila korake koje niko nije očekivao. Osnovala je vlastitu produkcijsku kuću, želeći da kontroliše sopstvene uloge i sudbine likova koje tumači. Borila se da prekine lanac stereotipa i da prikaže žene kao složene, višedimenzionalne osobe, a ne kao puki ukras.
Ipak, ta borba ju je koštala mnogo. Holivud pedesetih nije bio spreman za ženu koja nije pristajala da bude tiha i podređena. Dok je njen lik odjekivao širom sveta, Merilin je unutar sebe nosila tišinu koju niko nije hteo da čuje — tišinu sumnje, bola, čežnje za razumevanjem.
Nema komentara