Iza čarobnog sveta i raskošnog kolora Diznijevih animiranih filmova stoje imena koja javnost retko pamti. Jedno od tih imena pripada Meri Bler, umetnici, slikarki i, pre svega, ilustratorki, prepoznatljivoj po vizuelno privlačnim kompozicijama i neobičnim kombinacijama boja. Njen vizuelni pečat ostavio je neizbrisiv trag na brojnim ostvarenjima studija Wolt Disney.
Photo: en.wikipedia.org
Meri Braun Robinson, rođena je 21. oktobra 1911. godine u Mekalesteru, Oklahomi. Svoje najranije godine provela je, ukrašavajući školske udžbenike skicama. Sa 20 godina dobila je stipendiju za studiranje na Umetničkoj školi Šuinar u Los Anđelesu, gde se specijalizovala za slikanje akvarelom. Među njenim profesorima bili su umetnici poput Prueta Kartera, Lorensa Merfija i Morgana Rasela. Diplomirala je 1933. godine, a samo godinu dana kasnije udala se za umetnika Lija Evereta Blera. Zajedno su postali članovi Kalifornijske škole akvarela, čime je Meri započela profesionalni umetnički put.
Svoje radove izlagala je u Muzeju umetnosti u Los Anđelesu, na Svetskom sajmu u San Francisku i u Čikaškom umetničkom institutu. Prvi posao u animacijskoj industriji dobila je u studiju Metro-Goldvin-Majeru, ali je ubrzo napustila tu poziciju. Potom je radila u studiju Ub Iverks, gde se pridružila svom mužu. Ključni preokret u njenoj karijeri desio se 1940. godine, kada je dobila posao u Diznijevom animacionom studiju, koji je ocenio da je bolja umetnica od svog muža.
Prvi projekat na kome je radila bila je skica za film Dambo (1941). Međutim, ponovo je osećala nemogućnost da se umetnički izrazi i tako je 13. juna 1941. godine dala ostavku. Ipak, samo mesec dana kasnije, muž joj prenosi vest da Volt Dizni organizuje dvomesečno studijsko putovanje u Južnu Ameriku i od tog momenta njen život se menja iz korena.
Bler se tako ponovo našla na mestu gde je već bila pridruživši im se na turneji, ali i ponuđenom ponovnom radnom mestu 8. avgusta 1941. godine. Putovali su širom latinoameričkih zemalja, uključujući Argentinu, Boliviju i Brazil.
Vrativši se u studio, inspirisana tropskim pejzažima i jarkim bojama koje je videla na svojim putovanjima, drastično je promenila svoj stil. Počela je da koristi jednostavne linije i kontrastne, živopisne nijanse. Dizni je bio oduševljen. Rekao je da Meri ,,zna za boje koje on nikada ranije nije čuo”.
Taj period označio je njen umetnički procvat. Počinje da se okreće ka apstraktciji i naivnim figurama smeštenim unutar dekorativnih pozadina. Osećala je da je, prvi put, pronašla svoje mesto u animaciji.
Narednih deset godina radila je na najvažnijim projektima studija. Počinje sa animacijom za Tri kabaljerosa (1944), u kome prikazuje voz u neonsko ružičastoj boji kako juri oko palmi, simbolično spajajući svakodnevnicu i magiju. Predstavila je svet kao čudesno mesto, gde otkriva da je magija prisutna i u svakodnevnom životu, a ne samo u carstvu princezinih filmova.
Photo: wikiart.org
Ubrzo je pozvana da radi i na jednom od Diznijevih najvećih naslova, a to je prerada Pepeljuge, Šarla Peroa, što je označilo ključni momenat za nju, ali i za studio. Meri je kreirala 24 skice za scenu transformacije Pepeljuginih krpa u prelepu svečanu balsku haljinu, u trajanju od samo 18 sekundi. Takođe je osmislila i brojne druge scene koje su bile uključene u film. Jedna od njih upravo je izgled Pepeljuginog zamka, prelivenog plavim, ružičastim i zlatnim nijansama. Isto tako iznijansirala je i boje za kočiju koju je dočarala dobra vila, u neobično plavoj šumi.
Photo: dailyartmagazine.com
Dalji rad nastavila je u filmovima Alisa u zemlji čuda (1951) i Petar Pan (1953). Scene poput one u kojoj deca lete oko Big Bena ili Alisin pad u zečju rupu, obojenu u neobične kontrastne boje, svedoče o njenom daru za spajanje realnog i fantastičnog.
Iako je radila ono što voli, sa punom dozom slobode i u okruženju bez diskriminacije, 1946. godine ona i muž sele se u Njujork. To ipak nije sprečilo Diznija da je zadrži kao saradnicu, posećujući je za važne projekte.
Nakon decenije u Dizniju, 1953. godine, Meri napušta studio i okreće se ka samostalnoj umetničkoj karijeri profesionalne slikarke i ilustratorke za dečije knjige. Posebno se istakla dečija knjiga sa naslovom Rut Kraus iz 1951. godine, gde je prikazala devojčicu koja zamišlja kako je svako stvorenje sposobno da hoda, skače, pliva ili leti. Takođe je radila za reklamne kampanje brendova kao što su Nabisko, Beatris Fuds i Pepsodent. Dizanjirala je i modne kolekcije, pozorišne scenografije i brojne umetničke projekte.
Ipak 1963. godine ponovo sarađuje sa Diznijem, dizajnirajući atrakciju za paviljon Dečijeg fonda Ujedinjenih nacija na Svetskoj izložbi u Njujorku. Kreirala je likove dece iz različitih kultura sveta, odevene u šarene, prepoznatljive kostime. Atrakcija pod nazivom It’s a Small World (Svet je mali) postala je deo magičnog kraljevstva u Volt Diznilendu, Diznilednu u Tokiju, Parizu, kao i u Hong Kongu.
Zaslužna je i za brojne murale izložene u Diznijevim parkovima, hotelima i drugim atrakcijama od Kalifornije do Floride.
Meri Bler preminula je 16. jula 1978. godine, u 66. godini života, od posledica akutnog alkoholizma.
Posthumno 1991. godine, proglašena je za Diznijevu legendu, a 1996. dobila je prestižnu nagradu Vinsor Mekej od strane ASIFA-Holivud za životno delo u animaciji.
Iako njeno ime retko ko zna, Meri Bler je svojim bojama i oblicima promenila način na koji doživljavamo bajke. Njena umetnost probudila je maštu miliona ljudi širom sveta i zahvaljujući njoj Diznijevi filmovi u kojima svi uživamo, postali su bogatiji, dublji i živopisniji, ostavljajući njen trag koji je i dalje prisutan.
Za one koji žele da saznaju više, postoji i zvanična stranica koju vodi njena nećaka, posvećena očuvanju i deljenju magije koju je Meri Bler stvarala.
Nema komentara