Ima nešto gotovo svemirsko u tome kako King Gizzard & The Lizard Wizard već deceniju i po funkcionišu kao vanzemaljska letilica. Ova australijska psiho-rok družina – sastavljena od šest muzičara koji zvuče kao da imaju još šest različitih bendova – izgradila je kultnu publiku zahvaljujući svojoj mitskoj radnoj etici. Sa svojim 27. albumom za samo 14 godina, logično pitanje više nije “kuda ovaj brod ide”, već – dokle?
Phantom Island, nova luka u njihovoj epskoj diskografiji, možda je prvi put da je i sam bend sebi postavio isto pitanje. I, umesto da odgovore još jednom haotičnom mešavinom psihodelije, garažnog roka i naučne fantastike – oni odgovaraju mnogo tiše i povučenije. Nešto poput: simfonijskog mira.
Ideja za ovaj album nije nastala u laboratoriji benda, već iz neplaniranog susreta sa članovima LA Filharmonije, koji su ih podstakli da zakorače u svet orkestra. Ubrzo se u priču uključio britanski dirigent i aranžer Čad Keli, koji je dobio zadatak da oživi neke nedovršene snimke iz sesija za prethodni album Flight b741. Rezultat? Phantom Island — nežan, ranjiv, introspektivan album koji ne zvuči ni nalik bilo čemu što su do sada snimili, a opet nosi neobuzdan gen King Gizzarda (neki bi rekli: veoma jak gen).
Foto: screenshot/kinggizzardandthelizardwizard.com
Ovo nije “rock meets strings” na onaj klišeizirani način na koji mnogi bendovi shvataju saradnju sa orkestrom. Nema patetike, nema bombastike. Umesto toga, Phantom Island zvuči kao da je bend odlučio da pusti aranžmane da dišu, da učestvuju, da postanu deo tkiva pesama, a ne samo ukras. Dozvoljavaju svojim idejama da se razviju, ne ograničavajući ih tradicionalnim instrumentima. Neke pesme bi vrlo lako mogle da funkcionišu i bez orkestra, ali u nijednom trenutku doživljaj nije preteran ili kič. Ceo LP od početka do kraja nosi jednu ideju i taj zanos zadržava do poslednje note.
Pesme kao što su “Sea of Doubt”, “Silent Spirit” i “Deadstick” uspevaju da spoje južnjački rok, džez, bluz i barokni pop, sve to uz osećaj opipljive tuge i nostalgije. Još jedan sjajan element, koji je prisutan i u prethodnim izdanjima, jeste osećaj za melodiju koji ovaj bend ima. Vrlo podcenjena stvar, ali njima ne manjka ni najmanje. U pesmi “Aerodynamic“ teško je ne prepustiti se plutanju melodije, koja na ovom albumu gotovo nikada ne tone do tamnih dubina. Uparena sa stihovima koji nisu tipični za Gizzarde – stvara emotivne razglednice, zabeležene na magnetofonskoj traci.
U završnoj “Grow Wings and Fly”, King Gizzard šalje poruku nade. Pesma je izrasla iz improvizovane džem sesije na “Shanghai“, a lepršanje instrumenata postaje metafora lične transformacije koja se nikada ne završava. Ovo je dubok udah posle plakanja i duge tišine.
Zanimljivo je i to što je „phantom island“ – fantomsko ostrvo – termin koji označava mesto prikazano na starim mapama, a koje se kasnije ispostavi da ne postoji. Savršena metafora za svet koji King Gizzard izgrađuje na binama – svet koji nestaje čim se svetla ugase, ali ne bez posledica. Svaka ljubav je uvek izgubljena ili pogrešno zabeležena na nekoj strani mape, isto kao i bol. Kako god je okreneš, videćeš da jedno bez drugog ne postoji. Džaba nam sve mape ovog sveta.
Phantom Island je svojevrsni predah – ili tišina – koja je bendu bila potrebna. Da se okrenu sebi i sagledaju gde su stigli. Možda su se usput malo i izgubili, ali oni nikada ne ulaze u isto more dva puta. Poput pravih pirata, zajedno pokušavaju da plove vodama u kojima su se zatekli.
Nema komentara