Nakon godina iskustva, pouzdani duo nam donosi zaokret u zvuku, odmičući se od prepoznatljivog bluz-punka i postajući mekši i melodičniji. Kao da su svu svoju opremu ostavili u podrumu i odlučili da svoj vinil prodaju po receptu popa, sa bluz nijansama koje se provlače. Elektronski efekti, sa kojima su ranije eksperimentisali, dodaju teksturu albumu i daju mu dozu opuštenosti.
Photo: Screenshot/Spotify/The Black Keys
Produkcija je na visokom nivou, ali bez ikakvog rizika. Zbog velike popularnosti u prošlosti, i velikog pada u skorijem periodu, odlučili su da se sklone na bezbedno ostrvo. Ima rifova koji podsećaju na stare kuke, ali fokus je stavljen na pitke refrene. Pesme su vrlo prijemčive, prelaze iz energičnih u sporije trenutke i plesne ritmove, a ponekad se može čuti i odjek zlatnog doba radijskog popa.
U tome se krije i najveća slabost albuma. S jedne strane, reč je o izuzetno prijatnom slušanju – melodije su pogođene, dopadljive, a atmosfera pogodna za opuštanje. S druge strane – ovde nema iznenađenja. Muzika je svedena na minimum, bez napredovanja, bez velikih promena i, što je najgore, uglavnom predvidljiva. Ploča je laka za slušanje, ali ako svira u pozadini, neće vas ni zaintrigirati da odvalite Shazam i saznate ko je to.
Tekstovi su banalni i pomalo smešni. Sve je ogoljeno od imalo ljudskosti, a čak i AI bend Velvet Sundown na momente zvuči prirodnije. Nažalost, udaljili su se previše od dobro poznatih albuma El Camino i Rubber Factory. Sada su neprepoznatljivi, i to na loš način. Jasno je da pokušavaju da zaplove novim tokovima, ali ovo je veliki pad. Ne izaći iz zone komfora uvek znači stagnirati. The Black Keys su jednom pevali „We are howlin’ for you“ – sada, čini se, mi zavijamo za njima.
Nema komentara