Godina je 1948.
Josip Broz Tito i Josif Staljin raskidaju. Svet u Hladnom ratu podeljen na istok i zapad. Jugoslavija ostala “ni tamo ni vamo”- izolovana. Državni lideri moraju odgovoriti na jedno bitno pitanje:
“Šta li ćemo sad puštati u bioskopima?”
Nakon Informbiroa, u Jugoslaviji prestaju projekcije sovjetskih filmova. Sa druge strane ni američki kapitalistički imperijalizam nije bio ideološki podoban, samim tim ni njegova kinematografija. Dobar kandidat bila bi zemlja čiji su filmovi na primer: o radničkoj klasi, revoluciji, ideološki neobojeni i jeftini za kupovinu prava. Zlatno doba meksičke kinematografije ne samo da je štrikliralo sve zahteve već je i dolazilo uz odličnu muziku. Sledeće pitanje je bilo da li će jugoslovenska publika prihvatiti filmove iz daleke, naizgled neobične zemlje?
Prvi meksički film “Una día de vida”(Jedan dan života) pušten je u jugoslovenskim bioskopima 1952. godine. Postoje podaci da je ovaj film u Zagrebu, u periodu između 1952. na 1953. godinu, imao više od 200 prikazivanja. Radi konteksta mora se uzeti u obzir da između završetka Drugog svetskog rata i dolaska meksičke kinematografije ima svega 7 godina. Ljudi su još uvek bili pod ogromnim posledicama rata. Povezali su se sa pričom o Meksičkoj revoluciji, osećaj gubitka voljenih prenosio se preko svih kulturnih i jezičkih barijera. Pesma iz filma pod nazivom “Mama Huanita” ostavljala je celu bioskopsku salu u suzama. Mladim muzičarima ta okolnost otežavala je proces prepisivanja nota i teksta u bioskopskom mraku.
Photo:Wikipedia
Leksikon jugoslovenske muzike iz 1984. godine ima podatak da je prvi “meksički” trio pod nazivom “Vokalni trio Jovanović- Dukić- Tomljanović” osnovan već 1953. sa repertoarom koji su pre svega doneli filmovi. Od 10 objavljenih pesama, 2 su bile pseudo-dalmatinske, dok su ostale bile pseudo-meksičke, samo jedna imala je originalni i izvorni meksički zvuk. Ostale pesme su bile zapravo paragvajske ili latino američke, ali sve su stavljene pod isti muzički koš i krunisane kao “meksičke”.
Photo:Muzika Balkana
Novi talas bendova je nailazio i osim muzike preuzimali su i oblačenje.
“Brat našeg soliste Ljube Milića amaterski se bavio šivenjem, pa smo kupili takozvanu “đavolju” kožu. Kupili smo slamna sombrera koja smo presvukli istim materijalom, pravili smo sve po sećanju sa fotografija i filmova. To su bile prve uniforme sve dok nam nije meksička ambasada, kada su nas slušali na Ušću, dala originalne. Onda smo postali originalni, mislim spolja, a iznutra smo ostali ono što jesmo.”, rekao je Rade Teodosijević u dokumentarnom filmu “YuMex” Mihe Mazzinija.
Jugoslavija je 1960-tih podeljena na 6 republika, samim tim i oblici meksičke muzike su se po teritoriji razlikovali. U Makedoniji najpoznatiji ansambl bio je “Magnifico” koji je imao meksičke uniforme i pevao na španskom. Srpski najpoznatiji bendovi su takođe bili uniformisani, ali su pevali na srpskom. Međutim kako su zemlje geografski bile bliže Meksiku, po zvuku su bile sve dalje- Hrvati i Slovenci nisu nosili sombrerose, niti pevali na španskom.
Dok su neki bendovi imali za cilj imitiranje originalnih meksičkih ansabala, drugi su pravili mešavinu sa domaćim zvukom. Svaka nova muzička grupa doprinela je nastanku novog hibridnog muzičkog žanra poznatog kao “YuMex”.
“Mnoge pesme smo mi obradili dodavajući naše reči jer nismo uspeli u bioskopu zapisati originalne reči, pa smo ih mi dodavali. Ali to je tako- naše meksičke pesme. Možda bi se meksikanci smejali, ali to je naše”, takođe u dokumentarnom filmu “YuMex”, izjavljuje Ivo Jušić.
Pesme su pevale o patetičnim, tragičnim ljubavima i uz mešavinu sa “egzotičnim” latino zvukom publici su bile nešto potpuno novo i atraktivno. Pevale su o dalekom Meksiku i drugim neznanim mestima, dovoljno udaljenim da komunistička partija nije morala da se brine ili meša.
Između 50-tih i 60-tih godina 20. veka beleži se najveći uspon “YuMex” žanra. Zabeleženo je da je krajem 50-tih prodato preko 100.000 ploča u toku jedne godine, iako je broj prodatih gramofona mnogo manji. Ljudi su masovno kupovali omiljene ploče u nadi da će uskoro skupiti para za kućni gramofon.
Početkom 70-tih godina u Jugoslaviji se pojavljuju novi žanrovi na čelu sa rokenrolom. Dve struje tada su se spojile- jedna mlada, nova, bučna i druga- prekookeanska i “zastarela”. U nekom trenutku na prelazu decenija one će se izmešati u reku koja će teći u pravcu neke nove, popularne, “mainstream” muzike.
“YuMex” muzika danas prevazilazi svoju prvobitnu ulogu posleratnog entuzijazma i postaje kulturno, sociološki i istorijski važan fenomen u razumevanju jugoslovenske popularne kulture i identiteta u periodu Hladnog rata. Danas je simbol transkulturalnog fenomena, jedna kultura prihvata implementaciju druge, van dominacije velikih sila.
Nema komentara