Karijera benda Franc Ferdinand išla je silaznom putanjom i činilo se da tu nema zaustavljanja.
Nakon prva tri albuma koja su promenila scenu do daljnjeg, šaptajem su se postavljala pitanja koliko daleko mogu da odu momci iz Glazgova.
Redom su išli prvenac, Franz Ferdinand odnosno Self-Titled, potom You Could Have It So Much Better i na kraju, i u mojim očima i najbolji – Tonight.
Fanovi su redovno raspravljali koji od ova tri je najbolji u dosadašnjoj karijeri i svaki od tri ponuđena odgovora mogao bi se lako opravdati kao tačan. Ipak, prvenac je izašao sada već davne 2004. godine a taj treći album koji je meni najdraži, izašao je, evo ima podosta, skoro je napunio šesnaest godina, dakle 2009. godine.
Šta je bend radio tih 16 godina i kako to da je vrhunac bio, došao i prošao tako davno?
Istini za volju, nisu sedeli skrštenih ruku, u tim godinama iznedrili su još dva albuma, ne računajući ovaj koji je izašao ove godine.
Na leto 2013. godine, izbacili su Right Thoughts, Right Words, Right Action i taj album je bio, pa, bio je okej. Nesretno je prokletstvo imati tri albuma pre ovog kakvi su imali jer je u poređenju sa njima četvrti album zvučao sporo, dosadno, repetitivno i sveukupno kao da bend nema svetu da ponudi ništa novo. Nije on težak za slušati niti je doista loš, album samo nije dobar.
Mnogi su tada pomislili da je ovo samo prepreka na putu, da je pritisak bio preveliki ali da će se Franc Ferdinand vratiti gromoglasno na scenu.
I zato je Always Ascending zasigurno bio projekat koji se najnestrpljivije čekao.
Foto: Getty Images
Ovo je bio i jeste najgori album koji su izbacili i ostaje kao mrlja koja se ne može isprati. Tragičnog naslova koji u prevodu na naš, srpsko-hrvatski, znači Uvek u usponu projekat je zapravo označio upravo suprotno. Da je bend Uvek u padu i da su svi izgledi da jedino što posle benda može ostati kao vredno spomena jesu njihova prva tri albuma.
U takvom klimatu i takvom raspoloženju gde su i mnogi zadrti fanovi benda dali ostavke na svoje pozicije, dočekana je 2025. godina i u njenim prvim danima i šesti po redu album benda Franc Ferdinand nazvan, upečatljivo, The Human Fear.
I konačno su uspeli da pokažu da nisu sve što su imali da kažu spakovali u prva tri albuma.
U pitanju je prvi projekat još od 2009. koji su iznedrili i koji je vredan pomena.
The Human Fear je najzreliji album koji je otpevan, uspešno je iskombinovano sve ono što je bend učinilo silovitim u prvoj deceniji ovog veka ali i godine u koje su članovi benda došli. I tu ipak ima napomene da bend uzima u obzir godine svih članova.
Pa su tako stihovi i mudrost Aleksa Kapranosa i Boba Hardija, jedinih originalnih članova benda osetne koliko i sjajna energija mlađih (ne mladih – i oni su ipak u kasnim tridesetim) Džulijana Korija i Odri Tejt sa odličnim praćenjem Dino Bardoa.
Pored kvalitetnijeg zvuka, stihova koji su odgovorniji i omaža svojim prethodnim projektima koji ovog puta, za razliku od prethodna dva albuma nije jeftin i nesnađen, ono što je možda i najvažnije u ovom albumu je što je bend a sa njime i Aleks Kapranos konašno prihvatio gde jeste, šta je uradio i šta još mogu.
Do sada je uvek slika o tome šta jesu i šta mogu biti izgledala zamagljeno i ovaj projekat je prvi i najvažniji korak u tome da bend nastavi da raste i da stvara i dalje, uprkos što je Aleks u šestoj deceniji života.
Iako The Human Fear svakako i dalje nije na nivou prva tri albuma i nisu sjajni izgledi da se taj nivo ikad opet dostigne, ovaj projekat ipak daje nade da tako nešto nije nemoguće i da u bendu još postoji neka svest koja nam je svima izgledala izgubljeno cele prošle decenije.
Pop zvuk koji je obeležio prethodna dva albuma na najgori mogući način je još tu u nekom svom trulom modulu i sasvim je jasno da, iako kao što rekoh vere ima da mogu iznedriti projekat na nivou prva tri, svakako da je jasno da ne smeju ni pomisliti da mogu iznedriti nešto tako silovito kao što su oni bili i to se isto oseti ovde.
Mnogo je blaženije iskustvo slušati ovaj album nego bilo koji iz te "Velike trojke", na sve dobre i loše načine.
Na kraju, pitanje koje otvara album zvuči kao da kasni nekih dvanaest ili trinaest godina.
Aleks na početku pita - Did you ever get the feeling that there’s something come undone? Odnosno, u prevodu na naški - Da li si ikada imao osećaj da se nešto raspada?
Prvi put u skorijoj istoriji benda a bogme prvi put i u skorijoj istoriji našeg, domaćeg, društva odgovor na ovo pitanje je ipak ne. Još ima nade.
Nema komentara