Čovek bez mahovine
Neki umetnici postaju i ostaju zapamćeni po hitu, stilu ili delu koje su stvorili. Neki, pak, za sobom ostavljaju trag koji nikad ne može biti ograničen na jednu eru ili jednu pesmu – neki umetnici postaju vanvremenski sa svakim novim korakom koji naprave.
Nakon gledanja filma, osećam potrebu da pišem o njegovim pesmama i stvarima koje su običnog Roberta Zimermana pretvorile u Boba Dilana. Film kao takav svoju najvažniju ulogu igra upravo u tome – ne kao zasebno ostvarenje nego kao vredan podsetnik na neverovatnu karijeru Boba Dilana.
Naravno, vredi spomenuti i koliko je ovo veliko glumačko ostvarenje za Timoti Šalamea. Ovde je dokazao koliko je ozbiljan glumac, i ne samo to, već je i naslutio da ga čeka gotovo neminovna dominacija u redovima mladih glumaca.
Foto: The Rolling Stone
Fokusiraću se, kao i film, samo na period do 1966. godine, vreme velike revolucije u muzici i na njegove pesme koje su obeležile taj period. Dovoljno je i to, ne treba vam više. Ipak, ja sam samo jedan čovek – za razliku od Dilana koji je sigurno više ljudi istvoremeno. (I'm Not There za sve zainteresovane)
„I Ain’t Gonna Work on Maggie’s Farm No More“
Leto je i godina je 1965. - Amerika je zvanično u ratu, a mladi su se okupili da čuju nove akustične protestne balade u folk stilu, na šta ih je Dilan već navikao. Umesto toga, čuli su „Maggie’s Farm“.
Vau! Za ljude pre ravno 60 godina, ovo je bio pravi šamar. Došli su da čuju mekane tonove i socijalne kritike, a dobili su probijanje bubnih opni rokenrolom.
I malo je reći da su poludeli. Publika je vrištala, bacala paradajz na podijum i sve u svemu oduševljeno prihvatila ovo iznenađenje. Odjednom, iz gomile se čulo slavno „Judo!“, a Bob je odgovorio sa još poznatijim: „I don’t believe you!“ (Ne mogu poverovati!)
Zašto je Dilan to uradio na folk festivalu? Zar mu nije bilo jasno da je to već godinama granica koja se ne prelazi? Na to, Žan-Pol Sartr možda nudi odgovor: „Čovekovo postojanje prethodi njegovoj esenciji.“ Ali šta to, dovraga, znači?
To znači da čovek kao biće nema predodređenu definiciju, odnosno, njegova esencija ne postoji. Samim tim, on je potpuno slobodan. Kasnije će Sartr napisati nešto što je nazivao „lošom verom“ (bad faith), a što će Kami nazvati „filozofskim samoubistvom“. To je laž koju sami sebi govorimo svakog dana, i time ograničavamo sami sebe kako bismo bili lažno srećni, ali tako promašujemo ljudski smisao postojanja. Kao kada čovek gleda čitav svet kroz
jednu ideologiju, jedan moralni kompas, religiju ili, najgore od svega, kapitalizam (koji uopšte nije ni ideologija ni verovanje).
Ovo je bio Dilanov način da izbegne „lošu veru“ i oslobodi se kaveza publike. Uspeo je da protestuje protiv ljudi koji žele promenu samo na rečima, ali nisu spremni za nju, i tako stvori svoj smisao. To je revolucionarski, ali zapravo je njegovo uvođenje električne gitare viđeno kao konformizam. Samo tada.
„You don’t need a weatherman to know which way the wind blows“ – Subterranean Homesick Blues (1965)
Velika pesma tog vremena koja pokazuje socijalno stanje tog perioda, ali mnogo važnije, oslikava i ljude tih godina. Ovo je sjajan primer kako publika gleda na umetnost u Dilanovim očima. Ne gledaju na smisao onoga što umetnik želi da kaže, već na njegov način izlaganja ili traže samo simetriju.
Rečima velikog Vudija Gatrija - „It’s a folk singer’s job to comfort disturbed people and to disturb comfortable people.“ (Posao folk pevača je da uteši nesrećne i da unesreći utešene)
I Bob Dilan je to uspeo više nego iko pre ili posle njega.
On je poznat po svojim tekstovima, zbog kojih je čak dobio i Nobelovu nagradu za književnost. Njegovi stihovi su decenijama budili političku svest koja je nedostajala Americi tih godina. On je gledao kroz njihove maske:
„Come you masters of war
You that build the big guns
You that build the death planes
You that build all the bombs
You that hide behind walls
You that hide behind desks
I just want you to know
I can see through your masks“
– Masters of War (1963)
(„Dođite, vi gospodari rata,
Vi što stvarate ogromna oružja,
Vi što stvarate smrtonosne avione,
Vi što stvarate sve bombe,
Vi što se krijete među zidovima,
Vi što se krijete za stolovima,
Želim samo da znate
Vidim kroz vaše maske“
Gospodari Rata)
Foto: GoodFon
Naravno, rat nije bio jedini fokus njegovih pesama. Mnogo puta se osvrtao na ljude oko sebe i društvo koje ga guši. Uspeo je da uhvati mnoge univerzalne probleme koji nas prate još od pesme Blowin’ in the Wind (1963) do danas.
Jedna pesma koja je možda i najpotrebnija Srbiji trenutno i u širem kontekstu, društvu u kome se nalazimo jeste The Times They Are A-Changin’ (1964). U ovoj pesmi takozvani Zimerman, govori o prolaznosti svega, ali baš svega. Ne samo smrtnosti, već i ideologija, ljudi na vlasti, starih roditelja koji prepuštaju svet deci pa čak i popuštanja. Jer kako se u nas zna reći - pametniji popušta, zar ne? E pa, ne više, makar ne sada. Poslovica je zastarela, kao i naši iznova ponavljani problemi. Vremena – menjaju se.
„Come mothers and fathers
Throughout the land
And don’t criticize
What you can’t understand
Your sons and your daughters
Are beyond your command
Your old road is rapidly agin’
Please get out of the new one
If you can’t lend your hand
For the times they are a-changin’“
– The Times They Are A-Changin’ (1964)
(„Dođite majke i očevi,
iz čitave zemlje,
i nemojte kritikovati
ono što ne razumete,
Vaši sinovi i ćerke
ne mogu se više kontrolisati
Vaši stari putevi sve su stariji
Sklonite se sa novoga
Ako ne pomožete pomoći
Jer vremena – menjaju se.“
Vremena – menjaju se)
„For she once was a true love of mine“
Naravno, kao i svaki umetnik, Dilan je imao i svoju ljubavnu stranu. Poznat je po pesmama u rakićevskom maniru i činilo se da ga ne drže ni žene, ni mesto, a ni žanrovi. Ali ponekad je stvarno znao da oduševi pesmama o klasičnoj ljubavi, o problemima, rešenjima i zavrzlamama. Prva pesma sa ovim tonom koje se uvek rado setim je Girl from the North Country (1963). U njoj govori o ženi koju je iskreno voleo, ali ih je život razdvojio. Priča sa nama i govori koliko još uvek brine o njoj, i poručuje nam da, ako je ikada vidimo:
„If you’re traveling in the north country fair
Where the winds hit heavy on the borderline
Remember me to one who lives there
For she once was a true love of mine
If you go when the snowflakes fall
When the rivers freeze and summer ends
Please see for me if she’s wearing a coat so warm
To keep her from the howling winds“
– Girl from the North Country (1963)
(„Ako odete u daleku zemlju severa,
Gde vetrovi biju nemilosrdno,
Pamtite me – da me date onoj koja tamo živi
Koju sam jednom voleo
Ako odete, kada padnu padulje
Kada reke mrznu i leta su gotova
Vidite umesto me nosi li topao kaput
Da je čuva od nemilosrdnih vetrova“
-Devojka iz Severne Zemlje)
Pesme koje bih takođe izdvojio na ovu temu su Don’t Think Twice, It’s All Right (1962) i It Takes a Lot to Laugh, It Takes a Train to Cry (1965) sa neverovatnim stihom:
„Well, I wanna be your lover, baby,
I don’t wanna be your boss
And I can’t help it now if this train gets lost“
(„Želim biti tvoj ljubavnik draga
I ne želim ti naređivati
Ali ne mogu ništa učiniti
Ako se voz na kom smo izgubi“)
Za kraj ovog dela, sačuvao sam moju omiljenu pesmu s ljubavnim tonom, a to je It’s All Over Now, Baby Blue (1965). Kao i mnoge Dylanove pesme, „It’s All Over Now, Baby Blue“ je remek-delo sažetog pisanja. Strofe obrađuju niz tema: emocionalno stanje osobe kojoj je pesma upućena dok se suočava sa životnim izazovima, njen duhovni razvoj i balans između pomaganja drugima i naposletku, spašavanje same sebe.
Iako refren ostaje nepromenjen tokom cele pesme, njegovo značenje se menja kroz svaki stih, do kraja. U početku odražava očaj, ali na kraju nagoveštava novu nadu. Put do te nade ispunjen je borbama, trenucima iluzije i potrebom za prihvatanjem promena. Sada je ipak prekasno da se sve vrati i da bude kako je bilo.
Stih „Yonder stands your orphan with his gun“ sada znači da ta Dilanova ona nije odgovorna samo za sebe, već i za druge - siroče ovde simbolizuje odgovornost prema drugima, čak i ako nema dete. Osoba kojoj je pesma upućena mora prihvatiti svoju prošlost i osloboditi se iluzija kako bi mogla da započne iznova:
„Well, strike another match
Yeah, go start new, go start new
’Cause it’s all over now, baby blue“
(„Zapali još jednu šibicu,
Idi, počni ispočetka, samo počni ispočetka,
Sve je već gotovo – oseti bluz“)
Ovo je genijalna pesma, ne samo o životnom putu njegove bivše saputnice, ako je uopšte i postojala, već i psihološka analiza jednog ljudskog bića kome se prošlost raspada, što čini budućnost teškom za sanjanje. Pronicljivo igranje rečima i oslikavanje slika unutar nečijeg uma izgleda gotovo sablasno u svim detaljima koje nam Dilan nudi.
Foto: Flickr
„How Does It Feel?“
Poslednja etapa je možda i najbitnija u Robertovoj karijeri. Ova pesma je obeležila početak nove ere, promene, revolucije, ljubavi i odgovornosti. Reč je o pesmi Like a Rolling Stone. Pesma je nastala u trenucima kada je Bob želeo da se penzioniše i ode. Nije više mogao da pronađe smisao i samo je uz klavir vikao:
„How does it feel?“
I nije imao odgovor. Povratak je pronašao u liku Usamljenice (Miss Lonely). Početak ove pesme vezuje se za rani istorijat Amerike i večitu poslovicu: „Rolling stone gathers no moss“. („Mahovina se ne hvata za kotrljajuće stene“.) Fascinantno! Kada stojiš u mestu, na tebe se hvata mahovina, i kada se pokreneš, ona otpada. Mahovina ovde predstavlja odgovornost, ljude, toplotu – nešto živo – sve ono što nas drži . Ljudi poput Dilana nisu rođeni da podnose naviku i mahovinu, oni se kotrljaju, oni ne staju. Odbijajući bilo kakve korene ili granice, probijaju socijalne barijere, moralne kompase i nemaju šta da izgube. Novac? Slobodno im ga uzmi, i videćeš da oni to ne rade zbog njega. Sve rade zbog sebe.
Sve ovo je želeo da predstavi u liku Miss Lonely, koja nikada nije razmišljala o uličnom životu, potrepštinama i svemu o čemu svi ostali misle – ona je samo obična žena koja se bori svakog dana. I sada, kada je potrošila sve lepo naučene reči, manire, lažnu ljubav i potrošenu ambiciju, gde sve to vodi? Kakav je osećaj?
Sada se mora ponovo dodvoravati Napoleonu, koliko god mrzela njegov govor:
„You used to be so amused
At Napoleon in rags and the language that he used
Go to him he calls you, you can’t refuse
When you ain’t got nothing, you got nothing to lose
You’re invisible now, you’ve got no secrets to conceal“
(„Nekad si uživala
Gledajući Napoleona u krpama,
Uživala si u rečima kojima se igrao,
Idi ka njemu, zove te, ne možeš ga odbiti
Kada nemaš ništa – nemaš ništa ni za izgubiti,
Nevidljiva si, i sada više nemaš tajni“)
Više nema nazad, prošle greške su došle na naplatu i ne smeš da odbiješ poziv. Sada nemaš ništa da izgubiš, sve je otišlo – potpuna sloboda.
U kontekstu pesme, ovi stihovi mogu se odnositi na teme razočaranja i promene dinamike moći. „Napoleon u krpama“ može biti autoritet, bivši ljubavnik ili čak ideal kojem se pripovedač ili subjekat pesme nekada divio, ali sada ga vidi u oslabljenom ili ciničnijem svetlu. Nemogućnost da odbiješ poziv sugeriše kako ljudi često ostaju vezani za svoju prošlost, čak i kada se stvarnost promenila.
„You say you never compromise
With the mystery tramp, but now you realize
He’s not selling any alibis
As you stare into the vacuum of his eyes
And say do you want to make a deal?“
(„Kažeš da nikad ne praviš ustupke
sa misterioznima, ali sada shvataš
Da ti ne prodaju više izgovore
I dok gledaš u prazninu očiju
Moraš da kažeš da li želiš da razgovaraš“)
Na samom kraju, ostaje primetiti da je ova pesma prozor u elektroniku, rokenrol, slobodu, ljubav, pažnju, ljude i nova vremena koja dolaze – kod nas, brže nego igde drugde. Nema više mahovine, Napoleona a ni ljudi koji u kafani osuđuju. Nema više uperenih prstiju, sada nemamo ni ponosa ni glasa. Sve je otišlo zbog davnih grešaka koje smo zaboravili, a na nama je samo da se borimo i da prihvatimo nova pravila igre. Ili jednostavno, kao Miss Lonely, da prihvatimo poziv Velikog Francuza, jer nemamo izbora – on nam je ionako sve uzeo.
Tako je i Dilan živeo. Nije došao na dodelu Nobela, jer šta će mu to? Da skuplja prašinu? I ovako se godinama kotrljao, pevajući o svemu što ga je mučilo. Sada, u devetoj deceniji, rekao je sve što ga muči. Ili ipak ima još ponešto?
A mi? Nastavićemo da tražimo odgovor u vetru, dok stihovi pesme The Times They Are A-Changin’ odjekuju Srbijom, polako, ali sigurno.
Nema komentara