Sindikalistkinje i radnice retko dobijaju prostor u medijima. Ostvarivanje njihovih prava otežava i činjenica da se rasprava o njima retko nalazi na dnevnom redu sindikata.
Postoje ljudi i organizacije koji rade na tome da se ovakva situacija promeni. Jedna od boraca za njihova prava je i Vedrana Bibić iz Zagreba.
Članica je Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) i Ženske fronte. Nedavno je gostovala u Novom Sadu u sklopu tribine o marksističkom feminizmu. Ovaj feministički pokret analizira položaj žena u kapitalističkom društvu kakvom živimo, prepreke na koje nailaze i načine njihovih prevazilaženja. O ovome, ali i o feminizmu uopšte, Bibićeva govori za „Univerzitetski odjek“.
Kako u svetu, tako u regionu, nailazimo na slučajeve wage gap-a, tj. pojave da žene imaju manja primanja od muškaraca, iako rade isti posao. Kako takva praksa uopšte može da „prođe“ i kako je „iskoreniti“?
Ne posedujemo statističke podatke o podeli radne snage unutar pojedinog sektora delatnosti. To znači da se prilikom izračunavanja wage gap-a računaju samo prosečne plate na nivou jednog sektora, ne uzimajući u obzir na kojim poslovima rade žene, a na kojima muškarci. Ovakva vrsta istraživanja stvara prepreku dubinskom uvidu u ovu problematiku. Uz to, potpuno se ignoriše neplaćeni kućni rad koji mahom obavljaju žene. Klasična analiza rodne razlike u platama ne može odgovoriti na pitanje kako „iskoreniti“ diskriminatorne prakse.
Ako žena od 40 i više godina ostane bez posla, naći će se u nezavidnom položaju, jer će se teško ponovo zaposliti, naročito na duge staze. Kako bi država mogla da stimuliše njihovo zaposlenje?
Treba analizirati razloge zbog kojih sve veći broj starijih žena ostaje bez posla, krenuvši od masovne deindustrijalizacije, preko rasta nestalnih oblika rada. Kapitalističkoj državi nije u interesu da stimuliše zaposlenje starijih žena. Kod ovog pitanja uvek mi padne na pamet ciničan događaj vezan za radnice jedne fabrike za proizvodnju odeće i veša – nakon što je fabrika do kraja uništena, zagrebački gradonačelnik je osigurao radnicama besplatnu „prekvalifikaciju“ u wellness maserke.
Šta se može uraditi i šta se radi na polju poboljšanja položaja sindikalistkinja u sindikatima?
Sindikat je, tradicionalno, jezgro muške dominacije. U Hrvatskoj tri sindikalne podružnice imaju ženske sekcije koje imaju delimičnu autonomiju delovanja, ali je njihov uticaj upitan. Takođe, kod smanjenja sindikalnog budžeta prve su se na redu našle upravo ženske sekcije. Položaj žena u sindikatima može se menjati edukacijom i ohrabrivanjem sindikalistkinja da se zajednički bore za svoja prava i povezivanjem sindikalistkinja s drugim aktivistkinjama, čime se sindikalistkinjama otvara prostor u medijima koji je inače rezervisan samo za muške članove.
I u Srbiji i u Hrvatskoj radi se na uvođenju rodno senzitivnog jezika, mada je ta praksa u Hrvatskoj uspešnija. Zašto postoji toliki otpor ka njegovom uvođenju?
Rodno senzitivni jezik često ostaje samo u domenu političke korektnosti i stvara lažan privid rada na ravnopravnosti. Nisam primetila aktivan otpor prema njegovom uvođenju – istina je da ga mnogi ignorišu pravdajući se time što je muški rod istovremeno i opšti, ali s druge strane mnogi političari i političarke ga koriste čime „dokazuju“ svoj feministički impuls, dok s druge strane aktivno rade na uništavanju radnih i socijalnih prava većine građana i građanki. „Rodna senzitivnost“ nije lingvističko, nego političko pitanje.
Feminizam teži ka jednakosti polova. Nekada se čuje primedba da je „egalitarizam“, u današnjem svetu, prikladniji termin od feminizma, te da bi naziv trebalo menjati. Da li mislite da je takvo viđenje opravdano i da je promena potrebna?
Ako govorimo o argumentima poput onog da su takozvana ženska pitanja samorazumljiva i ne treba ih isticati jer će žene biti oslobođene kada svi ljudi budu oslobođeni - argument nipošto ne stoji. Feminizam se uvek mora sagledavati u kontekstu širih radničkih i društvenih pitanja, a ne kao usputna nadogradnja, ali ne priznati da žene imaju specifičnu ulogu unutar porodice, radnog kolektiva i države u celini znači biti društveno-politički slep.
Veliki broj ljudi ne zna pravu definiciju feminizma i, pri njegovom pomenu, ograđuju se od njega, tvrdeći da su za jednakost, a ne „prevlast žena“ i da muški rod „ne treba mrzeti“. Kako dolazi do takve neobaveštenosti i distorzije i kako to možemo da promenimo?
Feminizam je heterogen pojam koji podrazumeva različite, često potpuno suprotne pravce. Na primer, danas se feministima i feministkinjama nazivaju političarke koje rade na štetu većine žena neke države, kao i oni koji analiziraju položaj radnica u vreme krize neoliberalnog kapitalizma. Što se tiče klasičnih predrasuda prema tom pojmu, one se pravdaju reakcijama na određene istorijske pravce radikalnog feminizma. Na ovakve predrasude levi feminizam treba da odgovori što vidljivijim i strukturisanijim radom.
Nema komentara