Na jednom od ostrva koje pripada grupi škotskih ostrva Flanan, 1900. godine dogodilo se nešto neobjašnjivo – tri čuvara svetionika su nestala pod nerazjašnjenim okolnostima. Za sobom nisu ostavili nikakav značajan trag koji bi poslužio kao pomoć prilikom rekonstruisanja događaja koji su se desili njihovog poslednjeg dana na ostrvu.
Svetionik je bio smešten blizu najviše tačke ostrva Eilean Mor, jednog od ostrva Flanan, na arhipelagu Spoljnih Hebrida, pored zapadne obale Škotske. Izgrađen je na inicijativu Upravnog odbora za svetionike Severnog mora u periodu od 1895. do 1899. godine, kako bi se sprečile, do tada, česte pomorske nesreće do kojih je dolazilo u tim vodama, opasnim za plovidbu. Ovo nije bilo mesto na kojem bi prosečan čovek želeo da provodi vreme – bilo je naseljeno isključivo životinjama i poznato po izuzetnoj ruralnosti i nepristupačnosti, ali i brojnim mitovima koji su se s generacije na generaciju prenosili među stanovništvom okolnih ostrva. Upravo iz tih razloga, ljudi zaduženi za održavanje svetionika birani su pažljivo. Potrebni su bili ljudi s iskustvom, spremni da žrtvuju, pre svega, porodični ali i društveni život.
Džejms Duket, Tomas Maršal i Donald Mekartur bili su upravo takvi ljudi pa ih je Robert Mjirhed, visoki službenik Upravnog odbora za svetionike Severnog mora, odabrao za ovaj posao. Duket, sa zvanjem glavnog svetioničara, imao je najviše iskustva. Maršal je bio asistent svetioničara, mlad čovek koji je tek učio zanat, dok je Mekartur bio “povremeni svetioničar”. Zapravo, po zanimanju je bio krojač, koji je po potrebi radio kao svetioničar; u ovom slučaju menjao je Vilijama Rosa, koji je, neposredno pre dolaska na ostrvo, slomio ruku.
Održavanje svetionika nije bio jednostavan posao – pored redovnog čišćenja svetionika i paljenja njegovog svetla, svaki put kada bi neki brod bio blizini, deo posla bio je i vođenje zapisnika o svakodnevnim okolnostima, koje je pripalo Duketu, kao čoveku s najvišim zvanjem među trojicom muškaraca. Zapisnik je vođen, naizmenično, u svesci i na pisaćoj tabli. Takođe, postojao je niz pravila kojih su bili u obavezi da se pridržavaju, od kojih je najvažnije bilo ono da uvek barem jedan čovek mora biti unutar svetionika.
Svetioničari dolaze na ostrvo Flanan
Tokom četiri meseca, koliko su svetioničari proveli na ostrvu, činilo se da sve teče po planu. Svetlo je redovno usmeravalo moreplovce, olakšavajući im plovidbu. Međutim, situacija se promenila 15. decembra 1900. godine, kada kapetan Holman, tokom plovidbe, nije uočio svetlo svetionika. Znao je da ovaj propust mora biti prijavljen, međutim, pri samom kraju 19. veka, komuniciranje na daljinu nije bilo jednostavno, te je ova informacija prijavljena nadležnim organima tek 28. decembra.
U međuvremenu, brod Hesperus, koji je bio zadužen za redovnu isporuku namirnica na ostrvo Eilean Mor, 26. decembra 1900. godine, našao se u istoj situaciji kao i brod kapetana Holmana jedanest dana ranije. U početku su pretpostavili da jednostavno njihov dolazak nije primećen, međutim, kada nakon upotrebljavanja signalne trube i rakete i dalje nisu dobili povratnu informaciju iz svetionika, počeli su da podozrevaju da se nešto čudno dešava. Kako ih ni na ostrvu nije sačekao nijedan od svetioničara da im pomogne prilikom utovara stvari, Džozef Mur, svetioničar koji je ranije proveo godinu dana na ovom ostrvu, odlučio je da istraži svetionik i sazna šta se dogodilo njegovim kolegama.
Tokom svoje istrage primetio je da je gvozdena kapija ulubljena i da su vrata od kapije, kao i ulazna vrata svetionika, zatvorena. Kada je ušao u svetionik, na njegovom vrhu primetio je tri vrane kako lete ukrug. Kasnije je izjavio kako smatra da su njegove kolege bile pretvorene u te tri crne ptice i da su mu signalizirale da se nešto loše dogodilo. Ova izjava i nije toliko neobična, pogotovo ako se uzme u obzir sujeverje ljudi u to vreme i tih krajeva.
Svetionik na ostrvu Flanan
Daljim posmatranjem zaključio je da je naoko sve u najboljem redu: kuhinja je bila uredna, sudovi su bili oprani, lampe su bile napunjene i očišćenje, a roletne spuštene, što je bila praksa tokom dana. Jedino su satovi stali jer, prethodnih jedanaest dana, nisu bili navijani. Poslednji tragovi života svetioničara bili su zabeleženi u svesci 13. decembra i na pisaćoj tabli 15. decembra. Na tabli je bio upisan sat gašenja svetla svetionika i očitane vrednosti s termometra i barometra unutar i izvan svetioničarske svetiljke. Takođe, nestala je kutija s kanapima, koja je inače korišćena prilikom preuzimanja namirnica, dok su, neočekivano, kanapi bili na svom mestu. Mur je zaključio da su u trenutku nestanka, dvojica svetioničara nosila odeću za napolje, dok treći nije, što nije bilo toliko neobično, s obzirom na pravilo da svetionik nikada nije smeo biti u potpunosti napušten. Međutim, postavlja se pitanje zašto je treći svetioničar, svestan ovog pravila i neprikladno obučen za surove vremenske uslove, ipak odlučio da napustio svetionik.
Murovu priču potvrdio je i Mjirhed prilikom sprovođenja sopstvene istrage 28. decembra. On je zapazio i neke druge stvari – veliki pojas za spasavanje, koji je uvek stajao pričvršćen za ogradu, više nije bio na svom mestu, kao ni stena, težine jednu tonu. Ona je, neznano kako, pomerena s vrha litice na njeno podnožje. Mjirhed je, nakon istrage, sastavio sopstvenu hipotezu o tome šta se zapravo dogodilo tog 15. decembra 1900. godine na zabačenom škotskom ostrvu. Smatrao je da je nevreme odgovorno za nesreću. Naime, tvrdio je da su dvojica svetioničara obavljali svoje dužnosti van svetionika, kada je došlo do oluje koja je pruzrokovala iznenadni ogromni talas, visine čak 30 metara, koji se obrušio na ostrvo i pokupio s njega sve što nije bilo pričvršćeno za tlo, uključujući i svetioničare.
Film Tajna svetionika (The Vanishing) iz 2018. godine
Dakle, ta hipoteza bi objasnila smrt svetioničara kao i izmenjenu lokaciju pojedinih predmeta, međutim, ne daje odgovor na bitno pitanje – zašto je treći svetioničar napustio svetionik? Takođe, na osnovu Boforove skale, skale za procenu jačine vetra, utvrđeno je da 15. decembra uopšte nije bilo oluje. Vetar je tog dana okarakterisan kao ,,blagi povetarac’’. Mjirhedova hipoteza bi bila ispravnija da se odnosila na noć izmedju 20. i 21. decembra, kada je, zaista, došlo do velike oluje, koja je, najverovatnije, i odgovorna za pomeranje spoljnih predmeta.
Zanimljiva je činjenica da čovek kog je Upravni odbor za svetionike Severnog mora odredio da nadgleda svetlo svetionika na Eilean Moru, nikada nije prijavio uočene nepravilnosti. Rodrik Mekenzi je bio zemljoradnik i stanovnik obližnjeg ostrva Luis, koji je u periodu od 7. do 12. decembra neredovno viđao svetlo, nakon čega je ono u potpunosti prestalo da se pojavljuje. Tvrdio je da ova situacija nije kod njega izazvale nikakve sumnje, s obzirom na to da je tih dana magla bila gusta, te je smatrao da je jednostavno ona razlog što svetlo ne može da se vidi. Takođe, rečeno mu je da Odboru prijavi ukoliko, tokom dana, primeti ustaljene svetlosne signale, a ne ukoliko ne primeti nikakvo svetlo. Ovaj propust, posledica loše komunikacije, mogao je biti sprečen i tada bi, možda, neka pitanja dobila odgovore.
Koliko je ovaj slučaj zaokupirao tadašnju ali i savremenu javnost, pre svega Škotske i Britanije, pokazuje i njegov uticaj na popularnu kulturu: opevan je u pesmi grupe Dženezis, postao je predložak za jednu operu, kao i film, koji nudi sasvim drugačiju verziju događaja, onu možda i verovatniju, za koju je kriv niko drugi nego ljudski faktor ili, bolje rečeno, pohlepa.
Nema komentara