Tokom milenijuma pismenosti mnogi rukopisi i knjige dobili su epitet tajanstvenih, ali retko šta se među njima, i po misterioznosti i po čuvenju, može meriti Vojničevim rukopisom. Neobični rukopis postao je poznat kada početkom 20. veka dobija novog vlasnika, onog čije ime će ga i proslaviti – Vilfrida Vojniča, poljskog trgovca, antikvara, ali i revolucionara i, naravno, do danas najpoznatijeg vlasnika Vojničevog rukopisa.
Vojnič je u dodir s rukopisom došao 1912. godine, tokom posete Rimu, kada ga je kupio od Jezuitskog koledža, koji je tada bio u finansijskim problemima, te je u prodaji starih knjiga i rukopisa video vrstu bega iz nepoželjne situacije. Novonastali vlasnik je, prostim prelistavanjem rukopisa, video da on nije nalik na mnoge s kojima se susretao tokom svoje dugogodišnje karijere. U to je hteo da ubedi i druge, ali bezuspešno: sve do svoje smrti, 1930. godine, Vojnič je pokušavao da proda rukopis i da ukaže na njegov značaj, međutim, tek 1969. godine, kad je rukopis prodat Biblioteci retkih knjiga i rukopisa Bajneke (Unverzitet Jejl), javnost shvata njegov značaj.
Među stranicama ukoričenog rukopisa Vojnič je pronašao pismo koje je bilo pisani dokaz da je on samo jedan u nizu vlasnika ovog misterioznog rukopisa i da su ljudi za ovu misteriju znali vekovima pre njega. Autor pisma bio je Johanes Marki, praški naučnik, koji je 8. avgusta 1665. godine, pismo, kao i sam rukopis, namenio kolegi Atanasiusu Kirheru, u nadi da će tajne, tada bezimenog rukopisa, biti otkrivene. Međutim, iako je tokom godina ponešto otkriveno u vezi s misterijom Vojničevog rukopisa, ono najvažnije – njegovo značenje – nije. U jednom od skorijih pokušaja da se pronikne u njegove tajne, rukopis je prošao brojne analize kako bi se, barem okvirno, odredilo vreme i mesto njegovog nastanka. Godine 2009, pomoću datiranja radioaktivnim ugljenikom, utvrđeno je da rukopis datira iz 15. veka, preciznije, nastao je u periodu od 1404. do 1438. godine.
Rukopis se sastoji od 240 stranica, ali ih je očigledno nekad bilo više pošto je jasno da određeni broj njih nedostaje. Pretpostavlja se da se u originalnom stanju sastojao od oko 270 stranica, podeljenih u šest odeljaka. Preostale stranice su ispunjene mnogobrojnim ilustracijama i tekstom. Upravo je tekst glavna misterija ovog rukopisa jer, i pored čitavog niza pokušaja, niko nikada nije uspeo da ga dešifruje. Njegovoj tajanstvenosti dodatno doprinose veoma neobične ilustracije, te je teško sa sigurnošću reći koja je svrha Vojničevog rukopisa i da li je uopšte ima.
Najprihvaćenije mišljenje, zasnovano na pojedinačnoj analizi poglavlja, jeste to da Vojničev rukopis predstavlja neku vrstu medicinskog udžbenika. Naime, prvo i najobimnije poglavlje ilustrovano je crtežima različitih biljaka, što je bila veoma česta praksa u sličnim srednjovekovnim spisima, poznatim još i kao herbali, koji su skretali pažnju na lekovita ili pak otrovna svojstva različitih biljaka. Međutim, većina crteža ne podseća ni na jednu postojeću biljku. Takođe je vidljivo da su ilustracije plod amaterskog rada, što nije bila praksa u srednjem veku jer su se tada mukotrpnog, ali i skupog, posla prepisivanja i ilustrovanja prihvatali samo vešti prepisivači i ilustratori.
Foto: www.voynich.nu
Naredna dva poglavlja bave se tematikom koja je, iz ugla današnjeg čoveka, potpuno nepovezana u odnosu na prethodno poglavlje – astrologijom i astronomijom. Ipak, kao i drugde u rukopisu, to je samo pretpostavka zasnovana na osnovu ilustracija. Ipak, u srednjem veku, medicina i astrologija, odnosno astronomija, bile su u bliskoj vezi. Stranice su ispunjene crtežima žena koje u naručju drže zvezde (pretpostavlja se da one predstavljaju sazvežđa), kao i kružnim grafikonima unutar kojih se nalaze crteži Sunca i Meseca, ali i horoskopskih znakova. Zanimljvo je to da su nazivi meseci, ispisani ispod ilustracija horoskopskih znakova, jedine reči koje su uspešno prevedene. Pretpostavlja se da je reč o oksitanskom jeziku, prisutnom na jugu i jugoistoku Francuske, što bi moglo pomoću da se odredi mesto nastanka rukopisa ili barem poreklo njegovog autora.
Foto: www.voynich.nu
Treće po redu poglavlje, kao i prethodna, imalo je za to vreme veoma uobičajenu tematiku ali opet s veoma neuobičajenim ilustracijama. Naizgled, reč je o savetima za negu i brigu o telu, međutim, velik broj nagih žena koje upravljaju cevima čudnog oblika iz kojih izlazi zelena tečnost – nije nešto što je očekivano, čak ni u srednjem veku.
Foto: www.voynich.nu
Poslednje stranice razlikovale su se od ostalih i bilo ih je gotovo nemoguće razumeti. Sastojale su se samo od teksta, na nepoznatom jeziku, koji je s leve strane oivičen sitnim zvezdama.
Foto: www.voynich.nu
Iako Vojničev rukopis do današnjeg dana nije dešifrovan, u čitavom nizu bezuspešnih koraka da se to učini bilo je i onih su ipak imali nekog uspeha. Zaključeno je da su za pisanje čitavog rukopisa korišćena 22 slova, od kojih su pojedina preuzeta iz latinskog jezika, kao i nekoliko simbola, koji su, zbog svoje sličnosti sa dželatskom odorom, nazvani slovima za vešala. Vidljivi su razmaci između reči dužine od dva do deset slova, što ukazuje na to da tekst ipak nosi određeno značenje. Da stvari budu još misterioznije, pretpostavlja se da je za izradu rukopisa korišćeno više od jednog jezika. S druge strane, postoje brojne hipoteze koje se zasnivaju na tome da je ceo rukopis lažan ili barem nasumičan.
I dalje nerasvetljena priča Vojničevog rukopisa i danas podstiče nastanak brojnih pitanja, u nadi da će se konačno doći do njenog odgonetanja. Ko je zapravo autor ovog misterioznog rukopisa? Da li je rukopis pisan nekim izumrlim jezikom? Ili je, ipak, u pitanju neki izmišljen jezik, poput nekog srednjovekovnog esperanta, poznat samo autoru?
Ova i mnoga druga pitanja još uvek ostaju bez konačnog odgovora.
Nema komentara