„Okamova oštrica“–Surova slika naše realnosti

autor: Teodora Tešanović 0

Serija „Okamova oštrica“, u režiji Marka Đilasa, premijerno je emitovana na RTS-u ove jeseni. U 6 kratkih epizoda autori Iva Mitrović i Marko Popović obradili su temu femicida u Srbiji. Pomalo kriminalistička, svakako ubedljiva i realna, ova televizijska serija osvrnula se na rastući problem ubistava žena.

U prvoj epizodi, gledaoci mogu da se upoznaju sa Sonjom, advokaticom za ženska prava, koju portretiše Sonja Kolačarić. Specijalizovana za pitanja nasilja nad ženama i porodično pravo, ova junakinja ozbiljnog i nedokučivog izraza lica svakako ostavlja utisak. Karijera je njen najveći prioritet, a slučajeve ne prepušta tek tako.

Njena relativno dinamična svakodnevica dobija potpuno novi izgled kada u kancelariji zatekne misterioznog dečka koji insistira da razgovara sa njom. Nakon mnogo nećkanja i odvraćanja, Sonja prihvata novi slučaj: braniće Luku Gudelja, vlasnika velike IT kompanije koji je optužen za ubistvo svoje devojke Tamare. Pavle Čemerikić, u ulozi Luke, prikazuje se kao šarmantan, ali neshvaćen mladić. Njihov odnos nije jednostavan, igraju se mačke i miša, ali istovremeno čini se da se povezuju da neki neshvatljiv način.

Svima ovo deluje kao suluda ideja, slučaj je jasan – još jedan „školski“ primer porodičnog nasilja. Međutim, Sonja daje Luki šansu, uprkos svojim strogim principima da uvek brani žrtvu. Šta li je tako privlači? A šta to misteriozni programer ima da kaže u svoju odbranu?

Luka je povučen i misteriozan, malo otkriva o sebi, taman dovoljno da osvoji poverenje svoje advokatice. Brižljivo krije svoje karte, ostavljajući da ih ostali samo naslućuju. Reči se kod njega čine suvišno, pogledom govori ono što ne uspeva ili ne želi da kaže.

Foto: rtsplaneta.rs

 

Sonja je nepoverljiva i izuzetno temeljna u svom poslu. Njena najveća mana jeste preterana ambicija koja je povlači često u razne ekstreme. Opsesivna je, a ovaj slučaj preti da je u potpunosti obuzme.

Vreme brzo prolazi. Slučaj više ne podseća na prazni bulevar širokih mogućnosti. Ovo ubistvo počinje da podseća na lavirint. Sonja samouvereno prati klupko i grabi prema izlazu. Međutim... da li je to dobar kraj njenog puta ili vunica ipak vodi sve do Minotaura?

Važno je razumeti da ovo nije samo još jedna kriminalistička priča koja za cilj ima da otkrije skrivenog ubicu. Ovo je delo koje govori o stereotipima, psihološkim traumama, neshvatljivoj strani ljudskog uma, ali i njegovih emocija. Pre svega, ovo je priča o tome kako žene stradaju samo zato što su žene.

Njihova mana ne leži u njihovim karakternim osobinama, fizičkim karakteristikama ili nekim afinitetima. Doživljavaju se kao slabije, povodljivije, nedostojne poštovanja i razumevanja. Ostaje pitanje zašto stereotipi i dalje kroje stvarnost? Postoji li način da se u aktuelni trenutak utka drugačija slika?

Ova serija pokušava da pronikne u suštinu problematike i fokusira se pronalaženje samog uzroka. Cilj je realno, bez ikavog ulepšavanja i romantizovanja, pokazati ogoljenu sliku nasilnika. Njihovi postupci se ne pravdaju, teško se može reći i da se objašnjavaju, ali se oni publici serviraju. Gledaocima onda ostaje sloboda da prouče ponuđeno.

Kreatori serije su ponudili razbijeno ogledalo. Scene su kratke, sadržajne, ali nejasne bez ostalih krhotina istine. Situacija nije nužno jasna, dijalozi sugerišu dovoljno da ponude moguće razrešenje. Međutim, između svih tih parčića mutnog stakla, naziru se Sonjina dva budna oka. Njena pronicljivost omogućava joj da sagleda celovitu sliku uprkos pukotinama. Jedino što zaboravlja, jeste da proveri u čijim rukama se ogledalo nalazi.

„Okamova oštrica“ originalno je ekranizovano televizijsko delo vredno medijske, ali i pažnje publike. Koncizno i veoma precizno plasira lako zanemarljivu temu, koja često ostaje u senci drugih popularnijih žanrova. Ističe važnost otvorenog razgovaranja na temu femicida i ostavlja dovoljan prostor publici da se zapita nad ovim pitanjem.

Neka finalna misao, i ponuda objašnjena bude teza Vilijema Okama: „Ako su svi kriterijumi jednaki, najjednostavnije rešenje je najbolje“.

 

    Napišite komentar


Nema komentara

Napišite komentar