Studentske demonstracije nisu nova pojava na našim prostorima.
Štaviše, činjenica je da su kroz 20. vek velike promene u svetu započinjale upravo glasom studenata, pa tako i u Jugoslaviji.
Šta je drugačije u odnosu na danas, kada pogledamo ključne momente studentske neposlušnosti kroz našu skoriju istoriju?
Studentski protesti 1968. godine
U jeku velikih pobuna u svetu, nemir i nezadovoljstvo počeli su da uzimaju zalet i u Jugoslaviji.
Globalne akcije protiv građanske nejednakosti i rata u Vijetnamu su pobudile simpatije kod jugoslovenske javnosti i tako je već sredinom šezdesetih počeo protestni ciklus u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu koji će trajati do sredine sedamdesetih godina.
Najvidljiviji događaji dešavali su se 1968. kada su se studenti bunili zbog saradnje Saveza komunista Jugoslavije sa vladom SAD i rastuće nezaposlenosti i socijalne nejednakosti u SFRJ, što je dovelo da veliki broj radnika potraži posao u inostranstvu. Ekonomske tenzije su rasle, a policija je bila sve represivnija.
Veći sukobi su počeli 2. juna 1968. u Beogradu, kada su manifestacije “Karavan prijateljstva ‘68” i “Mikrofon je vaš” prekinute nakon što veliki broj studenata nije mogao da im prisustvuje. Brigadiri i policajci su popunili mesta u sali Radničkog univerziteta na Novom Beogradu, a nezadovoljni studenti ispred su počeli da bacaju kamenice. Ovo je dovelo do obračuna sa vatrogascima i oko 40 milicajaca pod šlemovima. U noći između 2. i 3. juna čula se pucnjava, studenti su otimali vatrogasna kola i desetine njih je privedeno i pušteno u toku noći. Oko četiri sata ujutro saopšteno je preko radio stanice Studentski grad da je formiran Akcioni odbor za studentske demonstracije.
Foto: Vikipedija
Sutradan su zvanični mediji predstavili studente kao huligane i nasilnike, što je dovelo do daljeg protesta koji su sada podržali i brojni profesori, članovi Univerzitetskog odbora, Komiteta i drugi. Oni su 3. juna na sastanku doneli zaključak po kome su podržani studentski zahtevi društveno-političkog značaja i oni koji se tiču samouprave Univerziteta. Dekani, prodekani i predstavnici Saveta Univerziteta su se pojavili u Studentskom gradu na zboru, a ovde su predstavnici političkih organizacija zadržani u sobi sa čijeg su balkona držani govori. Tokom pregovora sa funkcionerima je došlo do napada palicama i suzavcem, i među više od 130 povređenih studenata je bilo i profesora i gradskih funkcionera.
Ostalo je zapamćeno i kako je visoki funkcioner Partije Veljko Vlahović stao uz studente i kako su mu oni na podršku odgovorili povicima zahvalnosti i ovakva pojava postala je prava retkost i bilo je gotovo nezamislivo da bilo ko iz užeg kruga Slobodana Miloševića tada ili bilo koje naredne vlasti, podrži demonstrante u njihovim zahtevima bez ozbiljnih posledica.
Radna grupa je formulisala predloge “Proglas studentima i građanima Beograda” i “Rezolucija studentskih demonstracija”, dva najvažnija dokumenta ove studentske pobune. Na daljim studentskim zborovima će oni biti podržani, a višednevne aktivnosti su prešle iz Studentskog grada na fakultete, akademije i više škole, odakle demonstranti nisu izlazili. Sa javnošću su komunicirali preko letaka i natpisa ispisanim na zidovima. Protesti su imali politički, levičarski sentiment. Toliki čak, da je nezvanični naziv za beogradski Univerzitet tih dana bio Univerzitet Karl Marks. Trećeg dana je proglašen opšti štrajk Univerziteta, a rektor se nije pojavljivao u Beogradu.
Ulaz na fakultete je bio moguć samo uz indeks, policija koja je blokirala fakultete je tokom sedam dana tukla i hapsila studente, razni profesori i umetnici su držali predavanja i diskutovali sa demonstrantima. Spisak studentskih zahteva je uključivao smenu šefa policije, puštanje na slobodu uhapšenih i veću slobodu štampe. Mediji su ih predstavili kao “šačicu kriminalaca” i “studente koji neće da uče”.
Dana 9. juna predsednik Tito obratio se na televiziji čuvenim govorom upućenom studentima kada je rekao da je 90% studenata “poštena omladina o kojoj mi nismo vodili dovoljno računa”. Demonstracije su ubrzo prekinute iako dobar deo ciljeva nije ispunjen. Ispitni rok je uspostavljen posle nedelju dana.
Usledio je obračun sa učesnicima studentskog pokreta koji je trajao godinama putem policijskog saslušavanja, otpuštanja sa posla i ograničavanja slobode kretanja.
Studentski protesti 1991. godine
Istorijska 1991. godina može se smatrati godinom početka građanskog otpora režimu Slobodana Miloševića koji će trajati do početka 21. veka sa manje ili više uspeha kroz godine.
Cilj demonstracija 1991. je bila ostavka generalnog direktora Radija Beograd, četiri urednika i ministra policije. Medijske manipulacije su bile jedno od oružja tadašnje vlasti protiv opozicije. Nakon što je novinar RTS-a Slavko Budihna u Dnevniku izgovorio neistine o Vuku Draškoviću, u kontekstu pro-ustaških ideologija, ovaj opozicioni lider je pozvao na prvi protest protiv medijskog mraka koji je ovaj režim sprovodio.
Potom je usledio 9. mart, dan koji je obeležilo hapšenje Draškovića, policijska brutalnost, tenkovi JNA na ulicama Beograda i čak dve smrti. Milošević je demonstrante nazvao “snagama haosa i bezumlja”.
Foto: GettyImages
Studenti su na ovo reagovali takozvanom Plišanom revolucijom, mirnim protestom narednog dana. Posle 3 dana, još sukoba sa policijom, režimskog kontramitinga i poziva na nasilje, zahtevi protesta su ispunjeni. Godine 1992. je organizovan još jedan protest koji se relativno brzo završio, ali je vodio do većeg slabljenja režima kasnije.
Studentski protesti 1996. i 1997. godine
Četvoromesečne studentske pobune 1996. i 1997. su ostale upamćene kao najveće i najduže akcije ovog tipa protiv tadašnje vlasti. Početak je usledio posle krađe na lokalnim izborima te godine, što su televizije sa nacionalnom frekvencijom podržale, kasnije govoreći za proteste da su fašistički i strano-plaćenički.
Demonstracije su započele u Nišu i ubrzo se proširile na celu Srbiju i pogotovo Beograd. Iako je velik deo studenata bio neopredeljen između vlasti i opozicije, sa transparentima poput “Ne levo. Ne desno. Već pravo!”, proteste su predvodili opozicioni lideri, pretežno iz koalicije “Zajedno”.
Tada je 17 niških studenata pešačilo od Niša do Beograda da bi se sastali sa Slobodanom Miloševićem zarad ispunjenja zahteva, međutim nisu došli do rešenja. Većina beogradskih fakulteta je blokirana i nije radila, organizovane su svakodnevne aktivnosti na ulicama i protest je rastao.
Dana 24. decembra 1996. Miloševićeva Socijalistička partija Srbije je organizovala kontramiting na Terazijama. Autobusi iz cele Srbije su stizali na isto mesto gde su pristalice opozicione koalicije održavale skup, pa je ovo služila kao provokacija. Bacanje kamenica, prebijanja i pucanja su bili česti incidenti taj dan, a policije skoro nije bilo. Prema računici “Zajedno”, kontramiting je koštao SPS 4.575.000 tadašnjih dinara.
Foto: Steemit
Nova 1997. je na poziv koalicije “Zajedno” i Studentskog parlamenta dočekana sa do tada neviđenim brojem ljudi na ulicama prestonice i do danas postoje poprečne brojke oko toga koliko je ljudi zaista tada izašlo da podrži studente i opoziciju. Neki tvrde da je na ulicama bilo preko pola miliona ljudi.
Dolazak specijalnog izaslanika OEBS-a Felipea Gonzalesa u februaru ‘97. je pomogao da Miloševićeva vlada pristane na donošenje leks specijalisa kojim je priznala pobedu opozicije u Beogradu i drugim gradovima.
Protesti su doveli i do značajnog napretka u pogledu univerzitetske autonomije i studentskog organizovanja, a poslužili su i kao vrsta pripreme za velike demonstracije 2000. godine kada će konačno, nakon gotovo decenije neprestanih protesta pasti Slobodan Milošević.
Studentski protesti 2024. i 2025. godine
Sam kraj 2024. godine obeležio je naredni u nizu masovnih studentskih protesta. Poput neke svemirske računice, studenti su ponovo ustali nakon 28 godina, kao što je to bilo i 1996. u odnosu na tada legendarnu 1968. godinu.
Ovog puta, studentski protesti su započeli kao odgovor nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu i nakon što niko od nadležnih, po studentskim procenama, nije odgovarao za ovo.
Foto: N1
Ovi protesti su po masovnosti već nadmašili one iz 1996. i oni služe i kao konačna reakcija na, kako demonstranti kažu, dugogodišnju korupciju i "mrak" u kom su živeli.
Vladavina Aleksandra Vučića je poput vladavine Slobodana Miloševića obeležena višegodišnjim masovnim protestima ali u savremenoj političkoj istoriji Srbije, ovo je prvi put da su se studenti toliko masovno pridružili, odnosno čak i započeli, jedan pokret otpora ove vrste.
Za sada nema naznake da li će studenti i u 2025. imati nekog poput Veljka Vlahovića iz vrha vladajuće stranke da stane uz njih ili ispunjenje zahteva kao što su to imali 1991. i 1997. ali već sada su se pokazali znatno spremnijim za borbu protiv vladajuće stranke nego ijedna opoziciona stranka u ovoj deceniji. I tu je primetno i da, za razliku od poslednjih velikih studentskih protesta iz '96. i '97. studenti ne samo da ne sarađuju sa opozicijom već se gotovo unisono ograđuju od svih opozicionih stranaka.
Nema komentara