Pre tri godine ova grupa je pokupila popriličnu popularnost, kako sa svojom pesmom Wet Dream, tako i sa čitavim albumom. Osnovana je na ostrvu Vajt i sada, na svom drugom albumu, lagano prelazi iz jednog podžanra panka u drugi – od new wave-a, preko indie roka do post-panka, dok ćeš klasični pank naći negde u ćošku sobe kako samo šapuće. Čarm kroz sve pesme nosi nezainteresovanost i privlačnost glasa pevačice Rijan Tizdejl. Glavni singl Catch These Fists ima gitaru koja podseća direktno na Viagra Boys.
Photo: yes24.com
Tiha gitara, palm-mjutovana, koja drži pesmu davina mccall na okupu, daje prostor tom lenjom pevanju da nam prenese emociju. U ovoj pesmi, pored jakih stihova, osetimo najveću emociju u odnosu na sve ostale pesme. Još uz to — klasični indie bubnjevi i još klasičniji fillovi između refrena potvrđuju da će ovo biti hit. Malo slađi naboj se prenosi na pesmu Jennifer’s Body, koja nije ništa manje privlačna, ali dosta više ide na stranu pop muzike, od koje se ne kriju. Do pesme Mangetout ubacuju se elementi starog roka, koji definitivno deluje kao da ima mesta na njihovim plejlistama koje slušaju. Ono najprivlačnije je to ritmično kolebanje koje se dešava, sa refrenima koji ne deluju ništa ozbiljnije od ostatka. Njihov recept bio je isti kroz čitavu ploču: šapatni pevački stil Rijan stavlja se odmah, a onda se oko toga grade ostale kule i gradovi. Čak i na momente, kao što je u pesmi 11:21, Rijan se malo i glupira, ali na kraju, uz nisku melodiju, iznese sve do kraja i upakuje u jednu veliku indie situaciju.
Ima tu i retro stvari, poput pesme Pokemon, sa post-pankom osamdesetih, posebno što se tiče bubnjeva — možda mi se zato i istakla kao skoro najbolja na albumu. S druge strane, Pillow Talk iznenadno pozajmljuje grandž gitare koje su sve agresivnije do samog refrena. Don’t Speak je njihova verzija pijanog indie roka, pa odmah prelaze na već pomenutu 11:21, sa glupiranjem, ali i mračnijim pristupom, pre nego što se album zvanično završi sa nekom vrstom njihove himne U and Me at Home. S time u umu, za Wet Leg se nikako ne može reći da se ponavlja.
Moisturizer je manje defanzivan i intimniji nego što nas je glavni singl možda naveo da mislimo. Mnogo su sazreli, dobili na samopouzdanju i treći album se čeka kao nada za još većom promenom. Ono što može biti drago svakom, pravom, ljubitelju muzike jeste to što se nisu preusmerili ka mejnstrimu, već su nastavili sa uspehom prvog albuma i samo dali prostor da se sami sa sobom razviju. Nekako deluje kao da od svog debija do ovog izbacivanja, nisu izašli iz studija i samo nadogradili sve što su već napravili. Lagani Moisturizer je ono što nam je trebalo, možda ne najrevolucionarnija traka, ali definitivno su nas podmazali za nastavak. Hrabro testirajući sebe, sa raznim elementima kroz epohe podžanrova koji ih prate, uspeli su da ovaj album urade zaista kako i dolikuje. Svaka preporuka, iako nije baš letnji album, ali uzbudljivo je videti kako novi ljudi stvaraju svoju priču i verujem da će svako naći makar jednu pesmu skrojenu po njemu.
Nema komentara