Ženskom fudbalu dodeljena sporedna uloga

autor: Sonja Smiljanić 0

Na stadionima nema mnogo publike kada igraju fudbalerke. Glasni navijači sa pesmama i upaljenim bakljama nisu prisutni, već samo porodice, bliski prijatelji i retko znatiželjni građani. U Srbiji, a i ponegde u regionu, žene i do danas nisu uspele da svoju igru ili posao prebace u vid spektakla, a deluje da to nisu ni pokušavale.

Izvor: www.sportlend.com (uz odobrenje)

Fudbalerka Bačke iz Žablja Sanja Abdulahi, priča kako se pronašla u svetu sporta i kako to izgleda danas.

– Fudbal sam počela da igram sa pet godina. Sredini u kojoj živim bilo je čudno zašto jedna devojčica trči za loptom, umesto da se igra lutkama. Razni komentari me nisu mnogo doticali. Danas postoji ogromna razlika u finansijskim ulaganjima što od strane sponzora, što od Fudbalskog saveza Srbije, ali to ne sme da bude prepreka daljem razvoju – smatra Sanja Abdulahi i ocenjuje da je trenutno stanje ženskog fudbala dobro u odnosu na period kada je počela da igra.

Veliku obavezu u širenju svesti kod žena za sportom i zdravim životom danas imaju mediji. Sa utakmica izveštavaju skromno i neobavezno, mada bi poželjno bilo da od devojčica čujemo kako im je uzor jedna ili više fudbalerki. U svetu deluje da je slika drugačija, jer je finale Svetskog prvenstva u fudbalu za žene u Vankuveru pratilo rekordnih 25 miliona gledalaca. U Nemačkoj, zemlji za čije stanovništvo važi stereotip o ljubavi prema fudbalu, ipak nailazimo na kontradiktornost.

– Nemačka ima odličnu žensku reprezentaciju. Ali mesto kao što je Merlau, gde trenutno živim, nema ženski fudbalski klub, ali ima muški i to pokazuje da muškarci i žene nisu ravnopravni u ovom polju i da ženski fudbal igra jednu potlačenu ulogu – kaže alumni ženskog fudbalskog kluba Marburg, Renate Kluz, te napominje da je upravo ta neravnopravnost jedan od razloga zbog kojih je odustala od kopački “na vreme” i kasnije počela da se bavi nekretninama.

Profesorka sociologije na Filozofskom fakultetu, Ana Pajvančić Cizelj, u velikom broju stručnih i naučnih radova bavila se rodnom ravnopravnošću. Zaključila je da je ova tema veoma bitna i naglasila da nije presudna samo društvena nezainteresovanost, već i druge činjenice.

– Govorimo o strukturnoj diskriminaciji žena u sportu, a to podrazumeva činjenicu da samo društvo postavlja nepovoljan okvir i prepreke za uključivanje žena u sport. Diskriminacija proizilazi iz vladajućih rodnih obrazaca koji propisuju “poželjno” ponašanje žena i muškaraca. Od žena se, tako, ne očekuje da se bave sportom, posebno ne takmičarskim i profesionalnim. Samim tim je interesovanje publike manje, pa su i tribine poluprazne ili prazne – objašnjava sociološkinja Ana i dodaje da je najvažnije prevazići predrasude prema kojima žene nisu zainteresovane za sport.

Sve počinje od istorije. Koliko su žene omalovažavane i ograničavane u svojim mogućnostima da igraju fudbal nalazi se u arhivi čuvenog sportskog nedeljnika Tempa, u 526. broju iz 1976. gde naslov teksta o neuspešnom pokušaju prenošenja fudbala na područje Amerike, gde se isključivo igra ragbi, podrugljivo glasi: „fudbal je sport za žene”. Odavno su u nacije usađeni koreni manipulacije seksističkih „mačo” pojedinaca u društvu koji su nametnuli fudbal samo jednom rodu, muškarcima. U malim sredinama, danas je situacija identična kao i sedamdesetih godina 20. veka. Za naš list govorio je igrač Fudbalskog kluba Ratar iz Stare Topole, Ognjen Babić.

– Ženski fudbal kod nas nije popularan i nije zaživio u dovoljnoj mjeri da bi zainteresovao djevojke da počnu da se bave fudbalom. Društvo u manjim mjestima u Republici Srpskoj uopšte ne razmišlja o takvoj soluciji i miljama smo daleko od osnivanja bilo kakvog ženskog kluba u našem mjestu – opisuje Babić i navodi kako je u okolnostima u kojima živimo ostvarenje ove ideje veoma teško, gotovo neizvodljivo.

Veliki grad, više mogućnosti. Novi Sad po poslednjem popisu stanovništva iz 2011. ima oko 250 hiljada stanovnika. Fudbalski klub Vojvodina u ovom gradu nastao je u proleće 1914. godine, a istoimeni Ženski fudbalski klub nastaje 93 godine kasnije. Kapitenka ženskog tima Vojvodine Adrijana Delić sreće se sa pojavom da dosta ljudi u Srbiji ni ne zna da postoji ženski fudbal, ali im je zanimljivo kada čuju da se žena bavi "muškim" sportom. Složila se sa Sanjom Abdulahi i rekla da razlike u finansiranju postoje, ali nepravda je ne dodiruje.

– Fudbalerke u Srbiji, a i šire, igraju isključivo iz ljubavi – rekla je Delićeva i dodala da oseti da mnogi koji čuju da je fudbalerka imaju predrasude, ali kada je upoznaju shvate da je fudbal njen hobi. I dalje je devojka, koja pored kopački i dresa ume da razbije društvene stereotipe i šeta u štiklama i haljini.

Nema komentara

Napišite komentar